“Ovde počiva Katarina Andriević rodjena Rakodczay, koja 6. svibnja 1844. vu 28 Godini Života Svoga z velikom Žalostium Tovaruša Ignaca Andriević S. i K. Zagreba Većnika i tugujućeg Sina Stanislava y ostale rodbine preminula je, najpočiva u miru”. Natpis je to koji je stajao na obelisku nadgrobnog spomenika na ulazu u Jurjevsko groblje. Točnije, u predvorju. Grob je, izdvojen od ostalih, ondje i dalje, ali natpisa nema. Izblijedio je od nebrige. Jasno je uočljiv tek crni leptir rastvorenih krila i vijenac od osam zvijezda.
Sudbina nesretne Katarine
Ta činjenica, kao i mjesto groba, zainteresirali su povjesničarku umjetnosti Snješku Knežević tijekom istraživanja za najnoviju knjigu da se raspita o životu pokojnice, a i onih koji su je pokopali. Natpis je pronašla u zapisima još jednog istraživača metropole, Dragutina Hirca, no odlučila je ne prešutjeti ono što on nije zabilježio.
– Suprug Ignac bio je, među ostalim, i zastupnik grada Zagreba u ugarsko-hrvatskom saboru, a sin Stanislav i gradonačelnik. Katarina je, dakle, bila dio ugledne obitelji, a od supruga je bila mlađa 50 godina, što tada nije bilo neobično, ali ni često. U oči najviše bode mjesto spomenika; izvan posvećenog prostora groblja, gdje obično leže, prema crkvenim zakonima i tradiciji, pogubljeni i samoubojice. Na pretpostavku da je mlada Katarina oduzela sebi život upućuje i crni leptir – ističe Snješka Knežević. A priča o Jurjevskom groblju dio je knjige “Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice” u kojoj je opisala kronologiju nastanka 35 javnih prostora podijeljenih u tri povijesne jezgre metropole, Gradeca, Kaptola i Donjeg grada.
– Jedan od poticaja za knjigu bila je činjenica da ne postoji ujednačen prikaz povijesnih javnih prostora Zagreba, a želja je da bude prihvaćena kao monografija stare jezgre – govori Snješka Knežević. Pročitati se može i cjelovita povijest kaptolskog naselja Dolac, koje je ondje stajalo prije nastanka glavnog placa, a seže u srednji vijek. Naselje je srušeno kad je 1925. odlučeno da Zagreb mora imati modernu tržnicu, a ostala je tek crkva sv. Marije.
Podsjetnik obnoviteljima
– Nitko se nije bavio niti tzv. Ciglanom, današnjim Rooseveltovim trgom, gdje su se nakon potresa 1880. sagradile drvene barake za vojsku, a kasnije su postale i socijalni problem jer je u njima živjelo 297 obitelji s 315 djece pa su prozvane “leglom nečisti i tuberkuloze” – govori Snješka Knežević i dodaje da su nastanku knjige pridonijele i bilješke njezinih prethodnika, zagrebačkih kroničara.
Potres, ali onaj otprije tri mjeseca, obilježio je, pak, razdoblje kad je izdanje bilo pri kraju pripreme za tisak.
– Goleme štete zadesile su upravo opisana područja pa je knjiga i podsjetnik obnoviteljima na ono što treba pamtiti i očuvati – zaključuje Snješka Knežević.
