Djevojke su spremnost za udaju nekoć pokazivale kapama. Dotjerale bi se za nedjeljnu misu, na glavu nataknule perlama ukrašene parte koje su umjesto njih govorile da traže muža, a u crkvi su sjedile na posebnom mjestu. Takve su parte, pak, danas dio izložbe “Kapa dolje – priča o (ne)pokrivanju glave” kojom se, među ostalim, obilježava stota obljetnica Etnografskog muzeja u Zagrebu. A u njegovoj povijesti pokrivala za glavu zauzimaju posebno mjesto.
– Lice, odnosno glava, najistaknutiji je dio tijela, zato je i ono što njoj nosimo najupečatljiviji pokazatelj identiteta – govori Aida Brenko, koja je s Vesnom Zorić i Maretom Kurtin autorica izložbe.
Za vjenčanje – crvena
U postavu je oko stotinu eksponata, od kojih je većina s kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća. Dio izložbe su i radna pokrivala za glavu, koja su najčešće bila neukrašena, a izrađivala su se od dostupnog materijala. Poput šešira od pletene trske koji su koristili radnici solane na Pagu kako bi se zaštitili od sunca, a tu su i vojna kapuljača sa šalom te kapa s ježevim oklopom iz Samobora. No, vjerovalo se i da pokrivala za glavu štite od uroka. Zato su boležljiva djeca, primjerice, nosila crvene kapice ukrašene šarenim perjem i pletenim motivima.
– Kape za zaštitu od uroka morale su biti upečatljive kako bi se pogled zaustavio na njima te tako spriječile kletve – objašnjava A. Brenko te dodaje kako su vjera i magija bile na istoj razini, što dokazuje i dječja kapica koja ima prišiven križić, ali i češnjak. Od uroka su se štitile i žene za koje su, smatralo se, tri razdoblja bila kritična, a među njima i babinje, nakon kojega se dijete krstilo. Glava djeteta i majke tada se prekrivala kako bi oboje bili izloženi što manjem broju pogleda. Od uroka je štitila i crvena vuna, a među eksponatima može se vidjeti i traka koja se stavljala oko glave djeteta. Kritični događaj bilo je i vjenčanje, za koje se na selu bijela boja počela nositi tek 30-ih godina prošlog stoljeća, a u gradovima nešto ranije. Do tada je prevladavala crvena, a krune i kape u toj boji bili su neizostavni dio vjenčanja. Bila je to boja ljepote, veselja i vitalnosti, a svadbena je kruna morala biti bogato urešena perlama, umjetnim cvijećem, staklenim i metalnim privjescima, ogledalcima...
Peća, keča, šilterica
No, nisu samo mladenke pokrivale glavu već i mladoženje, čiji su šeširi ipak bili jednostavniji. Jedan takav, slamnati šešir iz Turopolja, može se razgledati na izložbi, a napravio ga je, prema običaju, sam mladoženja. Žene su, pak, i nakon udaje morale pokrivati glavu, a najčešće su to činile skromnijim pećama koje su nosile na zatiljku jer se smatralo da im više ne priliče bogato ukrašene kape. Tu su i poculice, kape koje su se nosile na potiljku, ukrašene istančanim vezom i čipkom oko lica, a na izložbi se može vidjeti primjerak iz Posavine. Mlade su udovice u svečanim prilikama nosile kape ukrašene ljubičastom, narančastom i žutom bojom, koje su simbolizirale žalost. Boja žalosti bila je i bijela, dok su se crne marame na kontinentu počele nositi tek početkom Drugog svjetskog rata.
Pokrivala za glavu, govori Aida Brenko, imaju i funkciju identifikacije pa se na izložbi mogu vidjeti i modernije verzije, kao što su šilterica s kockicama, sombrero, kapica s diplome, alpski slavenski šešir, albanske keče, šestinski škrlaček...
