Tajne kutijice s blagom skrivene su diljem grada. Više ih je od 700 i mogu se pronaći na svakom koraku. Na klupi u parku, na autobusnoj stanici, ali i na zagrebačkoj katedrali, pa čak i na samom kipu bana Jelačića. Skriveni su toliko da ih mnoštvo prolaznika ne vidi, ali ipak su dovoljno pristupačni da ih pronađu tragači. Ne, nije riječ o prebujnoj mašti ili o zagrebačkoj verziji Indiane Jonesa. Riječ je o Geocachingu, igri koja je zaludjela milijune diljem svijeta, a osvojila je i Zagreb.
Opipaj magnet...
– Kad kažete nekome da su malene kutije skrivene svuda oko njih, prvo ne vjeruju. Zatim ih i sami odluče potražiti te se oduševe kada shvate što je cijelo vrijeme bilo oko njih – rekao nam je Mario Šoletić, najuspješniji hrvatski geocacher koji je do sada pronašao preko 4000 kutijica s blagom, takozvane cacheve, i to u 26 zemalja diljem svijeta. Uz njegovu smo pomoć i sami zaigrali igru te provjerili je li Zagreb uistinu pun tajnog “blaga”.
Za početak je bilo potrebno prijaviti se na web-stranicu geocaching.com te skinuti aplikaciju na mobitel. Nakon nekoliko klikova, na ekranu se pojavila karta Zagreba prekrivena oznakama.
– Sve su to blaga – objašnjava nam naš vodič te krećemo u akciju. Treba samo odabrati kutijicu za kojem se kreće u potragu te slijediti upute na mobitelu.
– Kutijica je svaki put drugačija, neke su veličine sanduka, a neke male poput nokta. Tada u njima nema predmeta. No, važno je da u svakoj bude papirić na koji će se upisati tragač koji kutijicu nađe, kako ne bi bilo varanja – govori nam Mario Šoletić te napominje da stvari spremljene u kutijama nemaju materijalnu vrijednost. Cilj je igre, kako kaže, traganje, a svaki je pronalazak nova pobjeda. Ipak, u kutijama su često pohranjeni predmeti koji se mogu uzeti kao uspomena. Također, običaj je da onaj koji iz kutije nešto uzme za uspomenu ostavi nešto za sljedećeg tragača.
Što će biti u našoj kutijici, nismo znali, no potraga nas je dovela do Cvjetnog trga. Gdje bi blago moglo biti? Ispod klupe? Kod spomenika? Na jednom od štandova? Trag je bio – “opipaj magnet” pa smo nakon pregledavanja metalnih površina te borbe s paučinom i blatom pronašli svoj trag na jednoj od klupa gdje smo svi sjedili bezbroj puta, no crnu magnetnu epruvetu nismo primijetili.
– Kutiju je nekad jako teško naći. Može biti skrivena u panju u šumi, u šahtu, na deset metara visokom drvetu na koje se treba popeti. Nekad se pak kutija jednostavno nađe, ali ju je teško otvoriti. Primjerice, ako je riječ o sefu koji otvara tajna kombinacija – govori Mario Šoletić te objašnjava kako postoje tri vrste cacheva. Jedne su kutijice do kojih vode upute i koordinate, pa se na licu mjesta treba otkriti gdje su. Druge su misterije u sklopu kojih je potrebno riješiti neku zagonetku. Zadnje su kutijice one do kojih se dolazi u više koraka. Na prvom se mjestu nađe uputa za odlazak na iduću lokaciju i tako do kraja potrage. Kutijice postavljaju sami igrači, a pravilo je da budu na zanimljivim lokacijama koje vrijedi posjetiti, poput kulturnih znamenitosti ili prirodnih ljepota. Svaka kutijica ima kratku uputu te opasku o težini pronalaska i pristupačnosti terena, a svaki se autor o svojoj kutijici mora brinuti.
Nastala 2000. u SAD-u
– Skrivanje je jednako uzbudljivo kao i traganje jer je cilj osmisliti zanimljiv i kreativan trag za druge tragače – rekao je Mario Šoletić koji je i sam diljem Zagreba postavio više od 200 cacheva. U geocaching se zaljubio prije sedam godina kada je živio u Milanu i čuo za ovu igru koja se razvila 2000. godine u SAD-u, a danas više od 15 milijuna tragača diljem svijeta traga za tri milijuna skrivenih kutijica. S obzirom na to da je riječ o virtualnoj igri, ne zna se koliko je tragača u Zagrebu, no oni najaktivniji redovito se sastaju i zajedno tragaju za cachevima. Sami za sebe kažu da su oni ljudi koje se u gradu može vidjeti s mobitelom u ruci dok se vrte oko jednog mjesta, penju se na njega ili kopaju po njemu.•
Meni se ipak bilo draže igrati (i danas tak mislim) skrivača. Vještina skrivanja je puno zanimljivija od ovih današnjih "pametnotelefonskih" igrica. Pa lovice, lanca prebijanca... Današnja djeca nemaju pojma kaj je djetinjstvo, samo bulje u te naprave, rahitis zagarantiran. A kaj je najžalosnije, nisu djeca kriva, nego roditelji koji uopće na rade sa njima, nego ih prepuštaju virtualnom svijetu takorekuć 24h/dan.