Profesori, odvjetnici, direktori, policajci, špijuni, doktori, novinari, vojnici, sportaši... samo su neki od više od šest tisuća ljudi koje je u svojoj jedanaest godina dugoj karijeri poligrafskog ispitivača na "detektor laži" posjeo Petar Smolčić koji je, kako kaže, katkada u danu znao ispitati i po desetak ljudi. Kao poligrafist počeo je raditi 1983. godine, najprije pod mentorstvom iskusnog poligrafskog ispitivača Stojana Kolevskog, a nakon obuke, koja je trajala otprilike tri mjeseca, i potpuno samostalno.
Nema službene obuke
– U početku sam radio na Keeleru, poligrafskom uređaju nabavljenom još 1959. za potrebe Ureda za kriminološka ispitivanja. Nakon eksperimentalnih testiranja, koja je prvi provodio Ivan Babić, šef istražnog laboratorija, uređaj se u Zagrebu počeo koristiti i operativno već 1960. godine – govori Smolčić. Kako ističe, jedine tadašnje poligrafske aparate proizvodili su u SAD-u, a prije nabave uređaja, koji je tada stajao koliko i novi "fićo", Amerikancima se moralo obećati da "detektor laži" neće davati na korištenje zemljama istočnog bloka.
Tako je s Babićem počela i "zagrebačka škola poligrafije", prva u Jugoslaviji, a zanimljivo je kako su tek znatno poslije prve poligrafske uređaje nabavili i u Beogradu te Ljubljani.
– Kod nas nije postojala, a ne postoji ni danas škola za educiranje poligrafskih ispitivača, nego je jedan poligrafist obučavao drugoga. Značajan doprinos uspješnoj primjeni poligrafa dali su i Dragutin Papeš, Josip Lojna, Stjepan Rajki, Vjekoslav Špehar, a posebno treba istaknuti Zvonimira Rosu, koji je ostavio neizbrisiv trag u razvoju poligrafije kod nas. Napisao je knjige i objavio mnoge radove – nabraja Smolčić ljude koji su radili na poligrafskom stroju u Đorđićevoj.
Važno je istaknuti njihova imena jer, kako naglašava, poligrafski aparati su ipak samo aparati, koji ponajprije mjere promjene u disanju, tlaku, pulsu te radu znojnih žlijezda. Zagrebački poligrafisti najčešće su utvrđivali lažu li ispitanici upravo prema njihovu znojenju.
Nije dokaz na sudu
Ljudski faktor u svemu ipak je presudan jer na ispitivaču je da procjeni jesu li promjene u disanju ili radu srca prouzročene time što ispitanik doista laže ili možda zbog nekih sasvim drugih razloga.
– Primjerice, žene za vrijeme mjesečnice mogu uzimati tablete protiv bolova, koje utječu na njihovo psihofizičko stanje, te samim time utječu i na rezultate poligrafa. Poligraf se može i prevariti, ali to će poći za rukom isključivo osobama koje su posebno trenirane za to, dok je običnom čovjeku gotovo nemoguće prevariti poligraf – objašnjava Smolčić.
Iako se baš zbog ljudskog faktora poligraf ne može koristiti kao dokaz na sudu, on ipak usmjerava istražitelje u tijeku istrage, a navodeći nekoliko primjera, Smolčić ilustrira kako se doista pokazalo da detektor laži u kombinaciji s dobrim ispitivačem ipak rijetko griješi.
Na jednog košarkaša djevojka je uprla prstom tvrdeći da ju je pokušao silovati. Iako je ona bila uvjerena da je to on, poligraf je pokazao drukčije, a pravog počinitelja našli su nakon nekoliko dana. Sličnih slučajeva bilo je na desetke, kazuje Smolčić. Posebno ističe da je jednom prilikom eksperimentalno testirao čak i gluhonijemu osobu, mladića koji je s još dvije osobe ubio ženu na srednjoškolskom igralištu u Klaićevoj ulici.
