Propusne i dotrajale vodovodne cijevi, od kojih su neke stare i 100 godina, nedostatan kapacitet vodospremnika, zbog čega dolazi do problema s tlakom i sve zagađenija vodocrpilišta. Problemi su to s kojima se suočava zagrebački vodoopskrbni sustav, a na koje je jučer upozorio gradski zastupnik Renato Petek (Naprijed Hrvatska! – Progresivni savez).
Tko će platiti gubitke?
– Problem su veliki gubici u vodoopskrbnom sustavu od čak 49 posto godišnje. Prema izračunima koje sam napravio sa stručnjacima, ti gubici godišnje iznose 250 milijuna kuna – naveo je Renato Petek. Usporedbe radi, za taj iznos može se sagraditi novi remetinečki rotor.
– Grad trenutačno nikome ne naplaćuje taj iznos koji godišnje troši na pripremu vode koja se gubi kroz poroznost vodoopskrbnog sustava, ali u Saboru kreće prvo čitanje zakona vezanog uz naplatu te vode. Ako gradske vlasti odluče to naplatiti građanima, računi za vodu porast će oko 30 posto, a ako ne, to će biti naplaćeno iz poreza i prireza – napomenuo je gradski zastupnik Petek. Rješenje vidi u zamjeni i sanaciji dotrajalih cijevi, brizi o vodocrpilištima i realizaciji projekta “Zagreb na Savi”. . Stručnjak za gubitke u vodoopskrbnom sustavu i član Međunarodnog udruženja za vode Jurica Kovač napominje kako to nije problem koji se može riješiti preko noći i predstavlja izazov zbog velikih troškova sanacije.
– S jedne strane, rješenje je u sustavnoj zamjeni cjevovoda. Praksa je u zapadnim zemljama da se svake godine mijenja dva posto infrastrukture, što je nama ogroman izazov ako uzmemo u obzir da u Zagrebu postoji 3000 kilometara vodovodne mreže, a za sanaciju samo kilometra potrebno je uložiti višemilijunske iznose – navodi Jurica Kovač.
Vodovodna mreža može se obnoviti i bez iskapanja, putem novih tehnologija, primjerice provlačenjem postojećeg cjevovoda kao plastične čarape kojom se obnavlja unutrašnjost cijevi i zatvaraju rupe, ali i to su rješenja koja iziskuju velika financijska sredstva. Stručnjak smatra kako je Zagrebu potrebno barem 10 do 15 godina sustavnog rada na gubicima kako bi se oni smanjili na, primjerice, 30-35 posto, ali upozorava i da izražavanje gubitka u postocima može dovesti do pogrešnih zaključaka.
Skupa rješenja
– Riječ je o vrlo jednostavnoj matematici koja u obzir uzima vodu koja je ušla u vodoopskrbni sustav, onu koja je potrošena i onu koja nije. Ova zadnja se vodi kao gubitak, a zapravo je riječ o neprihodovanoj vodi, dio koje čine tzv. prividni gubitci vode usljed netočnosti vodomjera i nelegalnog korištenja vode, zatim dio vode koja je potrebna za održavanje sustava a svakako najveći dio čine stvarni gubici vode usljed curenja na cjevovodima, od kojih jedan dio treba prihvatiti kao tehnički neizbježne gubitke vode – kazao je stručnjak za gubitke u vodoopskrbnim sustavima.
– Uspoređujemo se sa zapadnim zemljama i željeli bismo i da je naš gubitak ispod 20 posto, ali zaboravljamo da oni kubik vode plaćaju 5-10 eura. Javnost mora shvatiti da je upravljanje i održavanje vodoopskrbnog sustava iznimno skupo, tehnički zahtjevno i podrazumjeva visok nivo učinkovitog djelovanja unutar poduzeća – zaključuje Kovač.
Zbog kolektivne amnezije više nitko ne spominje da su Bandić i Ljubičić namjenski zadužili svoj holding sa gotovo 300 milijuna eura obveznica, ponajviše zbog obnove upravo te infrastrukture. Novac je ulupan nenamjenski u Jelkovec-Sopnicu i slične "stvarčice", a voda i dalje curi u zagrebačko podzemlje. I nikome ništa. Kao vodom odnijeto.