Kada se Stanko Batovac uselio u Studentski dom “Cvjetno naselje”, toliko se tresao da mu nije uspijevalo ustima primaknuti žlicu. Pet dana suze su mu se slijevale niz obraze. I danas, tri mjeseca kasnije, nadljudskim se naporima suzdržavao da pred nama ne zaplače. Ima 85 godina i kronični je bolesnik, šećeraš s anginom pectoris i KOPB-om, zbog kojeg neprestano mora biti na kisiku. Tog kobnog proljetnog jutra kuća u Markuševečkom Popovcu, gdje je 27 godina živio s kćeri i psom, srušena je do temelja. Sada ga, uz zdravlje, guši i kredit koji je lani podigao da sanira dotrajalo krovište od kojeg nije ostao ni crijep.
– Da barem mogu bilo što raditi! Otplatio bih ga i podigao malenu baraku, ali jedva hodam – govori dok guta knedlu i drhtavom rukom vadi mobitel te nam pokazuje iznos koji duguje banci. Dok je mogao, dodaje, volio je raditi, 41 je godinu proveo u Montmontaži. Ono malo mirovine koliko mu ostaje nakon što podmiri kredit, troši na taksi. Teško se kreće, no mora obilaziti liječnike i institucije kako bi pribavio papire za kuću.
Djevojčice su još u strahu
Njegov susjed Tomislav Kosić slabovidna je osoba. Kućica na Kozjaku u kojoj je živio sa suprugom i dvije kćeri sada je ruševina. Obitelj je u Cvjetnom u dvije odvojene sobe. Djevojčice se još boje potresa pa ih svaku noć uspavljuje.
– Navikao sam na patnju – rezigniran je Kosić koji je u protekla tri mjeseca, kao i njegovi susjedi, hodočastio po institucijama skupljajući dokumentaciju potrebnu da riješi stambeno pitanje. Srećom, dobili su gradski stan, no i dalje maštaju o komadiću zemlje u prirodi na kojem bi podigli kućicu i maleni vrt.
Od 470 ljudi, koliko ih je u Cvjetnom, samo je šest obitelji dobilo stanove. Ostali žive studentskim životom siromaha. Poslijepodne, kada sunce više ne prži, okupljaju se na klupicama ispred spavaonica i razmjenjuju priče. Na njihovim su licima podočnjaci i duboke bore. U praznim pogledima koji bježe nekud daleko ocrtava se očaj što slama i najtvrđa srca. Njihova djeca to ne primjećuju. Škola je konačno gotova pa trčkaraju parkom, igraju se loptom i voze na biciklima, bezbrižni usred bijede koja ih okružuje.
S novinarima ovi prognanici u vlastitom gradu nerado razgovaraju jer im dodatnu patnju donose bezdušni internetski komentari onih koji misle kako im je ondje lijepo na račun poreznih obveznika. No, da im je život daleko od idiličnog, razumije i Vlado Levak, upravitelj poslovnice za smještaj pri Studentskome centru.
– Ovo nije dom, već spavaonica. Ono što su ti ljudi gradili čitav život u tren oka nestalo je zauvijek. Kako da sada u tim godinama krenu ispočetka? – pita se dodajući da SC čini sve što može kako bi im život ondje bio što podnošljiviji.
– Oko 1. rujna trebali su se vratiti studenti, no pisali smo Ministarstvu da ćemo imati smanjene kapacitete – otkriva dok nas vodi hodnicima paviljona 1.
Kako izgleda svakodnevni život u Cvjetnom, stanari pristaju opisati uglavnom anonimno jer se boje da ne ostanu i bez ovo malo što imaju. Svaka soba ima dva kreveta i kupaonicu, a topla voda jedini im je luksuz. Televizore prema kućnom redu ne bi smjeli imati, no progledaju im kroz prste. Djeca su na dar od jedne IT tvrtke dobila tablete kako bi mogla pratiti nastavu, ali internetska veza, kažu, često puca. Prvih nekoliko tjedana nakon potresa posjećivali su ih političari i donosili obećanja, stizale su i donacije brojnih tvrtki, ali tri mjeseca kasnije, govore, svi su ih zaboravili.
Tko zna što nosi budućnost...
Dan im počinje doručkom u pola devet. Istovremeno se dijeli i večera. Jutarnji meni uglavnom se sastoji od sirnog namaza, kuhanog jaja, kruha i čaše jogurta, a katkad ih razveseli pašteta. Ručak počinje u 13, a poslužuju im, kažu, najčešće piletinu uz rižu, rjeđe krumpir. Ponekad dobiju grah, nekoliko puta jeli su junetinu i svinjski odrezak, a s nostalgijom se prisjećaju janjetine za Uskrs. Crveni križ, hvale se, donirao im je kuhala u kojima griju vodu za juhe iz vrećice te instant-kavu, voće dulje vrijeme, ističu, nisu vidjeli, a djeca su na slatkiše zaboravila.
Umirovljenici večeri bez sapunica provode u druženju s vršnjacima. Zapeli su ondje, nemaju kamo, objašnjava djed Đuka, koji je ostao bez stana u Jurišićevoj, no humor ih nije napustio pa se njime bore protiv nedaća koje su ih zadesile.
– Tko bi rekao da ćemo iz studentskog doma ravno u starački – u šali kaže Zlata. Kao i mnogi umirovljenici u Cvjetnom, priželjkuje smještaj u nekom od domova za starije. Nada mu se i Milica Tankosić, koja je zahtjev poslala 2009., no još čeka mjesto.
– Rješenja nema pa pjevam, šećem i čitam. Pravim se da studiram – smije se baka Milica. Njezinoj prijateljici Ljudmili pak starački dom ne pada na kraj pameti.
– Radije ću se vratiti kući u Gajevu pa nek’ me poklopi – odrešito će ona.
Raspravljaju tako ponekad sve do deset. Svjetla se tada gase pa odlaze na počinak. Sutra opet ista rutina. Doručak, obilazak institucija, pohana piletina, popodnevni drijemež i žalovanje na klupicama u predvečerje.
– Život prije potresa za nas je prošlost. Kakva će biti budućnost, ne znamo. Kažu strpljen – spašen pa čekamo – zaključuje Zlata.
Sad će izbori pa se izjasnite.