Samo je svjetlost iz automobila kidala mrak u zaseoku Hotnja otkrivajući tek nekoliko metara udaljene konture kuća. Zaboravljeno mjesto nadomak Pokupskog od "doba napretka i čipova" dijele nepostojanje električne energije i makadamski put, na kojemu su nam tijekom vožnje jedina pratnja bile lisice koje su bježale u šumu.
Dragutin i Zdenka Šuvak više od deset godina žive u Hotnji bez električne energije. Kuću osvjetljavaju pomoću akumulatora. Kada se isprazni, večeri provode sjedeći uz svijeće.
- Pokraj kuće smo iskopali bunar i preko agregata pumpamo vodu. Frižider i štednjak rade na plin, a kako uzgajamo svinje, meso i ostalu hranu držimo kod susjeda u zamrzivaču - kaže Dragutin, inače ratni invalid.
Kuću su kupili i uredili nadajući se da će ubrzo dobiti struju. Dvije godine, veli, traže od Velikogoričke elektre spajanje na mrežu, no unatoč obećanjima i izlasku HEP-ovih radnika na teren, ništa nije napravljeno. Dragutin se bavi i pčelarstvom. Želio bi, nastavlja, proširiti posao, ali ne može bez struje. "Sve ćeš ti to, deda, prodati jer ja više ne mogu ovako", odgovara na njegove riječi supruga Zdenka, kojoj najviše nedostaju kućanski poslovi.
- Ne mogu ispeći kolač. Imam prljavog veša za 2-3 mašine, a za pranje bi agregat potošio previše goriva. Peglu grijem na štednjaku - priča Zdenka Šuvak.
Njihova susjeda, sedamdesetpetogodišnja Marija Adamić, teško je bolesna i hoda uz pomoć štapa. Živi s gotovo nepokretnim suprugom Vladom. Do Pokupskog ne mogu otići niti po benzin za agregat, pa im ga uz hranu donosi poštar. Bez struje su 30 godina.
- Živimo u zabiti, svi su nas zaboravili. Da povremeno ne uključim televiziju na agregat, poludjela bih. To mi je jedina veza sa svijetom - govori Marija Adamić i dodaje kako se nada da će se Elektra ipak i njih sjetiti i omogućiti im normalan život.
ZORANA DELJANIN
