– Teško je živjeti sa spoznajom da moga brata još nema, a bezbroj je otvorenih pitanja ostalo iza njega... Očajni smo, jer stalno smo u nekom iščekivanju, trzamo se na svaki zvuk telefona i zvono na vratima. Pokušavamo sami voditi svoju istragu, ubrzati policijsku, stalno se raspitujemo, zovemo. Najgori je osjećaj da policija nije učinila sve što je mogla. Da bi se slika objavila na MUP-ovim internetskim stranicama, morali smo čekati mjesec dana – priča Josipa Papak čiji je brat Romeo Atlija (37) misteriozno nestao 5. travnja na Malešnici.
Najčešća avantura
Kakve se sve mračne tajne kriju iza brojnih nestanaka ljudi i na koji se način traga za njima, pokušali smo doznati u razgovoru s voditeljem Odsjeka potraga u PUZ-u Željkom Pulom. Iako nas iz medija posljednjih mjeseci često zasipaju slike nestalih, on tvrdi da nestanci u Zagrebu nisu u porastu, nego, naprotiv, u padu u odnosu na prošlu godinu.
– Tek deset posto nestanaka pokaže se uistinu ozbiljnim. Najčešće je riječ o maloljetničkom avanturizmu, posebno mladih iz odgojnih ustanova ili onih koji imaju problema s ocjenama. Manji dio njih završi u kriminalnom miljeu. Često nestaju i ljudi koji imaju problema s imovinskim stanjem, psihičkim bolestima, rastrojenošću. Uobičajeno je da nestale pronalazimo na kolodvorima – priča Pul.
Što se tiče objave slika nestalih, on je preporučuje obiteljima i tvrdi da je policija uvijek spremna objaviti slike. Potrage za nestalima, kaže, počinju razgovorom s prijateljima, u školama ako je riječ o đacima, centrima za socijalnu skrb, nestale se pokušava locirati mobitelima...
Katkada je uzrok nestanka raskid ljubavne veze. Medije je potkraj travnja bombardirala vijest o nestanku majke dvoje djece Alme Osmanović (20). Ubrzo je pronađena i nije bilo nikakve mračne tajne – sakrila se od supruga s kojim se borila za skrbništvo nad djecom.
Manji dio nestanaka ipak završava tragedijom.
– U slučaju mnogih ozbiljnih nestanaka otkrije se da je posrijedi samoubojstvo, uglavnom vješanje. Nađemo ih često na Sljemenu, od 2000. godine pronašli smo nekoliko neidentificiranih leševa. Nestalima se katkad proglase i djevojke koje odu u inozemstvo baviti se prostitucijom, svojevoljno ili ne.
Dio nestanaka po mom je mišljenju vezan i uz krađu organa, takvi slučajevi dobro su poznati u inozemstvu – kaže Pul.
Emil Benussi iz Obrovca u ljeto 2000. godine živio je u Studentskom domu “Stjepan Radić”. Bio je student na Prometnom fakultetu. Od 4. srpnja te godine nema mu ni traga ni glasa.
– Puno mu se skupilo te godine, znam da je želio izbjeći vojsku – kaže njegova majka Biserka koja se i nakon deset godina traganja nada da je njezin sin živ.
– Tražila sam od policije i Telekoma ispis poziva na njegov mobitel, ali nikad to nisam dobila – kaže nezadovoljna.
“Seko, vrati se”
Misterij oko nestanka bivše manekenke Martine Horvat i dalje se ne razjašnjava, a njezin dečko Saša Leskovčanin (39) u nedjelju je počinio samoubojstvo.
Grupu “Traži se Martina Horvat” koju je na Facebooku osnovao Martinin brat Boris Horvat podržava 26 tisuća osoba.
“Seko moja, vrati mi se jer te trebam, jer mi fališ i želim biti jednog dana ujak tvojoj djeci kao što si ti mojem sinu teta”, poručuje Boris sestri kojoj nema ni traga ni glasa ni nakon 70 dana.
Umirovljenica Justina, rođena 1892. godine, nestala je u Zagrebu 1961. godine.
– To je najstariji nestanak koji je još uvijek aktualan. Gospođa je, piše u arhivi, toga dana bila uzrujana zbog financijskih teškoća. Zajedno s njezinom obitelji sad proglašavamo taj slučaj završenim, a nju preminulom – ispričao je voditelj Odsjeka potraga Željko Pul.
Prisjetio se i stravičnog slučaja Lucije Topalović, studentice kriminalistike koja je nestala 17. prosinca 2003. godine u Mičevcu kod Velike Gorice. Njezino tijelo pronađeno je dva mjeseca kasnije zakopano u šumarku. Ubio ju je čovjek s kojim je bila zatrudnjela i koji nije htio priznati dijete.
Naravno među nestalima ima i onih koje pojede mrak ali se to nevidi u toj grupi neozbiljnih nestanaka !