Dakle, Trg bana Josipa Jelačića je najstroži centar Zagreba, glavnoga grada Hrvatske. Nekadašnja Harmica, zemljana površina s ponekom konjskom zapregom i seljacima u narodnoj nošnji, bila je tada i mjesto gdje se moglo kupiti namirnice.
Ali to je bilo u davnoj prošlosti grada koji je tada brojio par desetaka tisuća žitelja. Izgradnjom lijepih palača, poglavito na njegovoj sjevernoj strani, asfaltiranjem cijelog trga, električnim tramvajem i napokon postavljanje spomenika bana Josipa Jelačića na mjestu koje je zatvaralo vizuru prema zapadu, prema Ilici, što je nudilo perspektivu, a s crvenilom zalaza sunca i ljepotu crnog spomenika. Nije ga umjetnik uzalud tamo smjestio, a okrenut je bio na sjever.
Za prošlog režima, još 1947. godine, skinut je i u dijelovima prenesen u Gliptoteku. Tumačenje je bilo, da je ban Jelačić na čelu austrijske vojske skršio radničku pobunu u tadašnjoj Madžarskoj, koja je bila, nota bene, dio Austrougarske carevine. Naravno da je to bila izlika, pravi razlog je bio da se makne lik spomeničke slavne hrvatske ličnosti, simbola kojeg su Hrvati nosili u srcu. Ne bez razloga.
Nažalost, moj školski kolega, arhitekt Miško Krajnc, kojemu je povjerena lokacija sastavljenog spomenika u slobodnoj Hrvatskoj, preselio ga je na sredinu trga i okrenuo pročeljem prema jugu. To je jedinstveni slučaj u svijetu, da se spomenik ovjekovječen na svim starim fotografijama, dakle i na razglednicama, koje su se slale po svijetu, premjesti dijametralno suprotno od prvotnog postava.
Nitko se tomu nije protivio zato što je najbitnije bilo da se spomenik banu vratio na trg, i drugo, što je nas rođenih, da ne kažem i starih Zagrepčana, premalo. Ali, to nije samo pitanje sjećanja već i estetike. Žalosna, ali utjeha svakako, je vidjeti bana u grbu Zbora liječnika Hrvatske, poglavito onom u boji. Hvala Zboru uz poruku , da to nikada ne mijenja. Povijest neka bude autentična.
Nisam skrenuo s teme u naslovu, ako sam želio uokviriti sadržaj. Naime, od vremena kad je trg bi prekriven asfaltom, bio je i prometnica za automobile, pa i parking na otvorenom. Milicioner Meho mahao je rukama usmjeravajući promet. Tek kada je došla Univerzijada u Zagreb bazično je uređen, poglavito prekrivanjem cijelog trga specijalnim kamenim pločama uvezenim iz Čehoslovačke.
Budući da centralnoj kasi u Beogradu nije bilo milo bilo kakvo investiranje u Zagrebu, zahvaljujući Zagrepčaninu s Nove Vesi, a vrlo istaknutom članu tadašnjeg establišmenta, Joži Vrhovcu, to je ipak uspjelo kao i uređenje Jaruna i sl.
Međutim približavanjem naslovu teme, osim povijesnih činjenica, potrebno je naglasiti i sadašnje. Jednom riječju, vašar kakav nije bio ni na staroj Harmici. Bilo je govora kako će se za vrijeme uređivanja tržnice Dolac, plac preseliti na trg bana Jelačića i to nas je zgrozilo. Ali, i bez toga, svakim danom to više nije trg kojim se ponosimo zbog njegovih ljepota i našeg odnosa prema njemu, to je tržnica svega i svačega, promjenjiva sadržaja svaka 3-4 dana: drugim riječima, to je sajam.
To jednostavno grad Zagreb na svojem spomeničkom i povijesnom trgu ne zaslužuje. To je oskvrnuće i zloporaba najljepšeg dijela zagrebačkog centra, ma što tko rekao. Preslik sela u sam gradski centar nedopustivo je i bezobrazno je. Jednom ili dvaput godišnje i to se može, kao što je to i drugdje u Europi, ali pretvoriti glavni trg u tržnicu nikako ne.
Dr. sc. Duško Miličić
sveučilišni profesor u mirovini iz Zagreba
Nikola Klišanin i njegov luftomat, stoj za punjenje "luftića"
Seljačina poseljačila grad.