Prije desetak godina možda bi se moglo reći da je poluprazna, ali danas više nije niti to.
Na cesti se može vidjeti tek poneki pješak ili automobil koji se možda koristi ulicom kao prečicom između Avenije Dubrava i Kolakove, a u kafiću, koji je nekoć bio jedan od mjesta gdje su padali poslovni "dealovi", može se vidjeti samo poneka grupa mladića koji lijeno razgovaraju ili tipkaju po mobitelu.
Prije dvadesetak godina u gotovo svakoj se kući u Konjšinskoj ulici nalazila trgovina s tekstilom, obućom, ljetnim rekvizitima ili jeftinom plastičarijom, no danas ih radi možda jedna od pet, dok su ostale zabarakadirane ili preuređene u garaže i stanove. Ispred onih koji su preostali, sjede prodavači čekajući mušteriju.
- Slabo. Nema baš prometa – kratko nam je rekao jedan od njih kad smo ga, u prijateljskom razgovoru, pitali kako ide posao.
Ništa to nije novo, tako je već godinama, nevoljko nam odgovaraju pak drugi, a jednako nerado pričaju i o danima prije četvrt stoljeća, kad je to bilo mjesto koje je po količini robe koja se "vrtjela" moglo konkurirati Trstu. Do kraja osamdesetih ondje nije bilo ničeg osim mesnice i jednog kafića, no već nekoliko godina kasnije, kad je obitelj Gucić otvorila svoj prvi "duty free" dućan, ulica je postala sinonim za trgovinu.
Roba se prodavala na kilogram po apsurdno smješnim cijenama, zbog čega je Konjščinska bila prava meka za vlasnike štandova, butika i malih trgovina. Zbog toga jer je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman upravo ondje pečenim volom i velikom feštom obilježio svoju pobjedu na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima, ulicu su često zvali i Vol street.
- Bio je to hrvatski Ponte Rosso, švercalo se na veliko i nisi mnogo pitao odakle je roba dolazila. Mogao si kupiti sve od igle do lokomotive - igračke, rekviziti za more, odjeća, videorekorderi, obuća na vagu. Ljudi je bilo toliko da nisi mogao proći autom, a trgovalo se na veliko i na malo. Artikl bi koštao po marku i pol, znači danas oko 5-6 kuna, a kasnije se mogao prodati po 10. Ako odeš tamo u nabavu znao si da ćeš od njihove robe zaraditi – prisjeća se tih dana Zvonimir Šimunović, stanovnik Dubrave koji je i sam na prijelazu stoljeća imao štand na Borongajskoj tržnici, a robu je nabavljao upravo od trgovaca iz Konjščinske.
Profitirali su svi koji su ondje poslovali pa je to bila jedna od rijetkih ulica u kvartu gdje su dominirali BMW-i i Mercedesi, a kuće su se prodavali i do tri puta iznad od tržišne cijene, samo da bi se ondje doselili novi budući trgovci.
Devedesete su, dakle, bilo zlatno doba trgovine u Ulici, kako su je zvali, no na prijelazu stoljeća stigli su prvi problemi. U Novom Zagrebu otvorio je prvi kineski dućan, vrlo brzo u gradu ih je bilo dvadesetak, a kako je njihova roba bila mnogo jeftinija premda mnogo loše kvalitete, ipak su bili povoljniji odabir za vlasnike butika i štandova.
Već do 2009. godine promet se u Konjščinskoj prepolovio a danas tek rijetki još uvijek ondje i dalje posluju.
- Krivi su Kinezi, krivi su šoping centri, kriv je prolazak vremena. Sve je bilo bolje prije dvadeset godina, pa i moja kosa – reći će jedan od prodavača s kojim smo razgovarali.
Umjesto unatrag, trgovci iz Konjščinske radije gledaju unaprijed, pa se vremenu prilagođavaju i umjesto na ulici, trgovci svoju robu prodaju direktno tvrtkama s kojima imaju dogovorenu suradnju. I premda se i dalje se posluje isključivo u veleprodaji, ipak će zainteresiranom kupcu rado prodati i par traperica ili tenisice, a ponuda je još uvijek poprilično široka.
U Konjščinskoj se tako mogu pronaći ručnici, lopte i druga oprema za ljetovanje, odjeća i obuća za ljeto i zimu, a jedna je trgovina specijalizirana za prodaju vjerskih rekvizira poput križeva i krunica.
Sj...lo ih jer je došlo neko čudno vrijeme da se mora plaćati porez.