Savskim pješačkim mostom vozili su auti. No, nije bilo gužve, a od centra metropole do Novog Zagreba stizalo se za 15-ak minuta. Pješaci i biciklisti prelazili su ga kako god su htjeli, uz obale se kupalo, a oni najhrabriji skakali su s mosta u rijeku. Zvuči kao hrvatska prijestolnica iz nekoga drugog svijeta, no takvu su situaciju opisivali mediji prije nešto manje od sto godina. S ulica je tek iščeznuo tramvaj koji su vukli konji i ljudi su se prilagođavali na električni, a Zagreb je imao oko 100.000 stanovnika. Mnogi stručnjaci vjeruju kako se počeo ubrzano razvijati građenjem mostova te povezivanjem starih i novih dijelova grada jer se do tada rijeka najviše prelazila splavima. Zato je i 1939. otvaranje Savskoga pješačkog mosta bilo snažno pozdravljeno. Sagrađen je godinu prije, a danas se, podsjetimo, restaurira pa je zatvoren. U prvoj je fazi obnove pa se od njega može vidjeti tek ogoljela konstrukcija baš kao kad se, prema projektu petrinjskog inženjera Milivoja Frkovića, gradio na stupovima starog, takozvanog Crvenog mosta iz 19. stoljeća.
Iznimna kvaliteta zavara
Crveni je most, koji je ime dobio po karakterističnoj boji, dugo bio jedina spona između dva dijela grada pa se zato i Savski pješački, od čijih je dijelova sagrađen, smatra najstarijim u Zagrebu. Tridesetih godina prošlog stoljeća počelo se razrađivati kako ga obnoviti, no zbog previsoke cijene i tehničkih poteškoća struka je “prelomila” da se neće ići u rekonstrukciju, nego je dogovorena gradnja novog pješačkog mosta kojeg imamo danas, a istovremeno je odlučeno da će se dio stare konstrukcije preseliti na novu lokaciju, odnosno na Jakuševac. Hvaljena je, između ostaloga, iznimna vitkost konstrukcije Savskog pješačkog mosta.
Uporabljen je, naime, kvalitetan čelik za koji je bilo vrlo problematično zavarivanje debelih lamela, ali je unatoč tome provođenjem zavarivanja uz predgrijavanje postignuta iznimna kvaliteta zavara. Od 1975. je usto stavljen pod spomeničku zaštitu. “Kasnije je dokazana nosivost armiranobetonske ploče koja je zbog potpunog sprezanja s čelikom premašila svoju predviđenu ulogu pukog prijenosa opterećenja. Svi ti razlozi učinili su ovaj most iznimnim ostvarenjem, zapaženim i zabilježenim i u svjetskoj literaturi”, zapisao je građevinski inženjer Neven Crnobrnja u znanstvenom radu “Zagrebački savski mostovi“. Početkom prosinca 1939., kako piše umirovljeni novinar Branko Nadilo za časopis Građevinar, svečano je pušten u promet Savski pješački i današnji Hendrixov most.
Ostatke pojeo zub vremena
“Tako je u subotu ujutro 2. prosinca 1939. dr. Vladko Maček, prvak HSS-a i potpredsjednik ondašnje vlade, uz nazočnost bana Banovine Hrvatske dr. Ivana Šubašića, pustio u promet tzv. Novi kolni most. Sutradan, 3. prosinca 1939., vrpcu je za novi željeznički most presjekao general Nedeljković kao kraljev zastupnik, a pustio ga je u promet ing. Bešić, ministar saobraćaja Kraljevine Jugoslavije. Nazočni su također bili dr. Vladko Maček i dr. Ivan Šubašić te mnogi drugi uzvanici, a svi su gosti na novi most stigli vlakom s Glavnog kolodvora”, zapisao je Nadilo.
Iako je plan bio da se drugi ostaci Crvenog mosta presele na Jarun, povjesničari tvrde da su istrunuli u travi. A otprilike do 1981. bio je Savski pješački most, dug 219 i širok devet metara, u upotrebi za automobilski promet. Te je godine sagrađen i Jadranski most, i to upravo s namjerom, piše Crnobrnja, da zamijeni Savski, koji se svojom širinom više nije mogao nositi s prometnim potrebama. Od tada služi samo pješacima i biciklistima, a sustigao ga je i zub vremena. U rekonstrukciji je od početka godine, a bit će dovršena do 25. ožujka 2022.
Gđica. novinarka, postoji Zeleni ili Željeznički most kojeg snobovi zovu i Hendrixov. Ovaj koji se sada obnavlja, zove se jednostavno Savski most, a u zadnje vrijeme, nakon što je pušten u promet Jadranski most, i Pješački.