Novčanicom od sto kuna i deset kuna skupljenih od deset, dvadeset i pedeset lipa koje stanu u tri šake krenuli smo u ZET-ov autobus na najprometniju i po pritužbama građana najproblematičniju liniju – 268, koja prometuje od Velike Gorice do Zagreba i obrnuto.
Svakodnevne pritužbe
Pola je dvanaest. Osam minuta čekanja na stanici u Oreškovićevoj ulici bilo je dovoljno da se dočeka 268 prema gradu.
– Dobar dan – pozdravlja me vozač kao jedinog putnika na stanici. Tražim kartu i spremna sam, baš kao i svi putnici, na žustru raspravu odbije li je prodati zbog novčanice od sto kuna. Jer bezobrazluk vozača, a u konačnici i izbacivanje iz autobusa zbog krupnih novčanica, ono je što gotovo svakodnevno doživljavaju putnici koji se voze na toj liniji. Posljednjih mjesec dana na Večernjakov e-mail pristiglo je nekoliko pritužbi naših čitatelja, a posljednji takav incident izbacivanja doživjela je naša čitateljica koja nam je svoju "anegdotu" dojavila jučer neposredno prije nego što smo se odlučili testirati ljubaznost vozača. Anonimno naravno.
– Kartu molim – tražim prilikom ulaska u autobus i pružam novčanicu od sto kuna.
– Ovdje je vaša karta, a ovo je vaš ostatak novca. Izvolite – odgovorio mi je vozač bez ikakve namjere da me izbaci ili mi prigovori zbog novčanice. Snop iz kojega mi je uzvraćao ostatak imao je tek rijetke novčanice od 10 i 20 kuna, prevladavale su one od 50 i 100. U tome smo autobusu ostali sve do posljednje stanice stojeći točno pored vozača i promatrajući putnike koji su ulazili na sljedećim stanicama. Na svakoj idućoj, vozač koji bi slobodnom procjenom mogao imati 50-ak godina pozdravljao je putnike prvi, bespogovorno naplaćivao karte i ponašao se baš onako kako bi to trebali svi vozači ZET-ovih autobusa – profesionalno.
Taj je novac iz kasice? Vožnja je na moj račun!
U popodnevnoj gužvi odlučili smo se na vožnju u obrnutom smjeru čekajući autobus na stanici "Lisinski". Kartu ću platiti – lipama.
– Joj – bilo je sve što je izgovorio vozač kada je pogledao lipe.
Novac iz kasice?
– I to je novac – odgovaram
– Pa da je bar po kunu. Nemam kamo s tim. Uđite, sjednite, častim vožnjom – kaže. Inzistiram da platim, no on se ne da.
– Ne. Samo se vi vozite – kaže. Odlučujem još jednom probati u drugom autobusu i s drugim vozačem. U Novom Zagrebu čekam autobus. Ponavljam priču. Kartu plaćam lipama.
– Taj je novac iz kasice? – pita vozač dok promatra lipe. Potvrđujem.
– Vožnja je na moj račun. Ako dođe kontrola, pošaljite ih meni – kaže.
Hoće li se tko od trojice vozača, baš kao što to čine putnici, požaliti na dežurni telefon i reći: "Jučer je neka s kilom željeza kupovala kartu"? Teško. A hoće li pokojeg bezobraznog vozača išta spriječiti da frustraciju iskali na putniku? Hoće, jedino i samo oštra sankcija poslodavca zbog prigovora putnika.
Koliko bi vozač trebao imati sitnog novca ako mu 5 putnika na jednoj stanici uđe sa 100 kuna? Pa opet pet na sljedećoj? Pa tako redom. Stoga, građanski je pristojno prirediti novačanu od 10 ili 20 kuna, jer s krupnomm novčanicom (viđam da donose i 200 kuna) očito se pokušava iskamčiti besplatna vožnja. Što se tiče 3 šake sitniša za jedni kartu, valjda samo autor članka zna što bi vozač trebao učiniti s tim sitnišem i gdje bi ga stavio. Znači, opet sistem vozim se besplatno.