Nikad ne idite kupovati ono što vam treba.
Dođite u svojoj najgoroj odjeći jer će prodavači po tome procijeniti za koliko će vam nešto prodati. Ne pokazujte oduševljenje kad vidite predmet koji vam se sviđa. Sa sobom nosite ruksak ili veću torbu za kupljene stvari. Razmijenite novac za stvari koje koštaju od jednu do pet kuna. Pripremite 10 kuna za parkiranje. I ne pitajte odakle je roba došla. Pravila su to koja slijede najiskusniji kupci na najdugovječnijem i najposjećenijem sajmu u Zagrebu, poput stilistice i blogerice Barbare Repe, s kojom smo jučer bili u kupnji na Hreliću.
Uzimaš "na viđenje"
Iako je otvoren i srijedom i subotom, najbolji dan za odlazak na popularni buvljak i dalje je nedjelja, kada prostorom pokraj odlagališta Jakuševac prođe i do 20 tisuća ljudi. Šokiraju se poneki koji dolaze prvi put, a dio njih i ne priđe stvarima koje su sad predmet trgovine, a nekad su stajale u nečijem stanu ili su nošene. Ima tu svega. Od odjevnih predmeta koji stoje u hrpama, do onih koji su uredno posloženi ili na štenderima. A bude i starih slika, autodijelova, glačala, posuđa, lampi, vojne opreme, vinil-ploča, pa čak i nečijih crno-bijelih fotografija. Kupovati na sajmu jednostavno moraš voljeti, reći će Barbara Repe, kojoj je Hrelić kao drugi dom.
– I kad putujem te prvi put dođem u stranu zemlju, ne obilazim znamenitosti. Prvo odem na buvljak. Ondje se vidi život ulice i grada – kaže B. Repe, koja je dobar dio stana uredila namještajem koji je kupila na Hreliću. A ondje se, naravno, i odijeva.
– Sve što danas imam na sebi je s Hrelića. Ne bi se reklo, zar ne? – pita nas Barbara dok pokazuje majicu koju je platila 10 kuna, jaknu koju je kupila za 20, traperice za tri, čizme za 20 i torbicu za 10 kuna. Odjeću s Hrelića koristi i za spotove u kojima je zadužena za stajling. Roba kakvu se može naći na Hreliću, dodaje, ne može se više kupiti nigdje.
– Sada se, primjerice, nose traperice visokog struka, kojih ima na policama trgovina popularnih internacionalnih brendova u Zagrebu, no ne znaju više pogoditi točno taj kroj koji se nosio osamdesetih. To je ono što vrijedi kupiti na Hreliću: traže se, dakle, stari krojevi, ali i stari materijali koji se potom mogu prekrojiti – kaže stilistica koja je kupila 25 pari “visokih” traperica dok nije pronašla baš one koje su joj odgovarale.
– Svu odjeću kupuješ “na viđenje” jer je nemaš gdje isprobati. No, ne riskiram puno: malo ih platim pa, ako nisu dobre, nekome ih poklonim – govori B. Repe, koja je jučer za jednu kunu kupila cipele od prave kože stare 40-ak godina. Kao najveći “ubod” navodi Chanelovu torbicu od janjeće kože koju je platila 25 kuna.
Ide li uz peglu i ugljen?
Najbolji odjevni predmeti tako se uvijek nalaze upravo u hrpama po kojima treba dobro “kopati”. A cjenkanje? Ima ga, kažu iskusni, sve manje. Pogotovo kod uporabnih predmeta. Oni koji su gotovo već antikviteti drže cijenu. Poput fotoaparata otprije 60 godina koji još funkcioniraju, radioaparata, starih željeznih glačala...
– Pegla, primjerice, košta 100 kuna. Spustim nekad cijenu jer, da to ne učinim, ne bih ništa prodao. Kad im je preskupo, smiju se i pitaju ide li uz nju i ugljen – prepričava 70-godišnji prodavač, dok drugi tvrdi da mu je dolazak na Hrelić uglavnom trošak. – Jer mjesečno za ploču za prodaju do koje se može dovesti auto plaćam 150 kuna, a ne znam koliko ću zaraditi – objašnjava.
Najrevniji kupci dolaze u 8 sati jer je rano ujutro najbolji izbor, no oko 11 cijene se drastično spuštaju. Ali do tada je i mnogo toga već “otišlo”...
Autorica teksta bi morala znati da se naselje ne zove "Jakuševac" već "Jakuševec". Površno, vrlo površno pisano.