Obamina inauguracija bila je po svemu povijesni događaj, no fotografija dvojice muškaraca u zagrljaju mogla bi postati simbolom svega kroz što je Amerika prolazila u posljednjih osam godina, ali i njezine budućnosti. Muškarci u zagrljaju su George Bush i Barack Obama. Bushove ruke grčevito su obgrlile ramena njegova nasljednika, a bivši je predsjednik, vjerojatno u suzama, lice zario u Obamino rame. Nakon toga okrenuo se svojoj supruzi i kazao: “Hajde, Laura, sada idemo kući!”
U tim trenucima sada već (Bogu hvala) bivši predsjednik možda je shvatio u kojoj je mjeri potkopao čvrste temelje na kojima već više od dva stoljeća počiva američko društvo, vrijednosti koje su Ameriku stvorile, izvukle je iz građanskog rata i od podijeljene zemlje ponovno stvorile jednu naciju, koje su svijet izvukle iz čak dvaju svjetskih ratova, vrijednosti koje su tu zemlju učinile sinonimom za najveća i najvažnija znanstvena otkrića i postignuća... Toj i takvoj naciji Bush i njegova administracija nakon napada 11. rujna utjerali su strah u kosti, osiromašili je, ostavili bez radnih mjesta, poslali da gine u Iraku i Afganistanu, uništili njezinu kralježnicu, srednju klasu, iselili je iz domova i možda nesvjesno poslali joj poruku da je američki san stvar prošlosti.
Drugi čovjek iz zagrljaja shvatio je odavno da stoji na ruševinama vlastite nacije, no iz svakoga retka njegova nastupnog govora dade se iščitati da je od svojih slavnih prethodnika, ponajprije Abrahama Lincolna i Franklina D. Roosevelta, naučio da postoji nešto što baš nitko u toj naciji ne može uništiti, ali i to da taj neuništivi duh netko mora izvući iz boce i pokrenuti ga. Jer, kada se pokrene na pravi način, on je spreman na velike žrtve, ima željeznu disciplinu i volju, užasavajuće je strpljiv i uporan...
Obama je 18 mjeseci slao prave proruke, a svatko tko je imao čast uživo vidjeti te ljude kako mirno, s velikom srećom na licu i zanosom čekaju satima da uđu na neki Obamin predizborni skup ili u Grant Park u Chicagu na izbornu noć shvatio je o kakvoj je tu snazi riječ. Možete li zamisliti masu od milijun i pol ljudi u kojoj se nitko nije ni ozlijedio, ni napio, ni potukao? Iz naše perspektive – teško!
Obama se u svome govoru najprije obratio upravo njima i obećao im da će ispraviti sve nepravde koje su im nanesene, popraviti ugled koji im je uništen, ali im je ujedno kazao da on ne može ništa učiniti bez njih jer je politika nemoćna ako iza nje ne stoji narod. Inspirativni politički vođa koji razbuđuje duh velike nacije postao je dio velikog američkog mita. Stoga ono što smo prije dva dana vidjeli na ulicama Washingtona nije nikakvo vjersko ludilo ni masovna histerija, već slavljenje čovjeka koji je uspio vratiti san.
