Moj je tata rođen u Austro-Ugarskoj Monarhiji, mama u Kraljevini Srba,
Hrvata i Slovenaca, ja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kći u
Socijalistitičkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, a moj unuk u
Republici Hrvatskoj.
Sve su te države, osim unukove, propale, pa neću pretjerati ako kažem
da je moja obitelj svojevrsni ekspertni tim za propale države. Mi znamo
kako države propadaju i što se događa kad propadnu. Pa nam nitko ne
treba tumačiti ni što je žal za propalom državom, jer to je uvijek i
samo oblik nezadovoljstva s državom stvorenom na mjestu propale.
Kako mi je od spomenutih država najbliža i najdraža ova unukova, od
svih mi plačeva za propalim državama najviše na jetra ide plač za Soc.
Jugoslavijom. Ne samo zbog toga što je najintenzivniji, pa onda i za
unukovu kuću potencijalno najopasniji, nego i zbog toga što sam u
državi za kojom se rone suze živio 45 godina i što izvrsno znam koliko
su argumenti u njezinu korist (a protiv “ovoga danas”) šuplji.
Tako se sarajevsko-zagrebačko (najtočnije bi bilo kazati:
jugoslavensko) feljtonističko pero neki dan raspekmezilo (JL, 24. 5.)
nad “jednim od simbola jugoslavenskoga socijalizma”, “kultnom zastavom
750”, malim kragujevačkim automobilom zvanim “fićo”.
Jer da je taj mitski auto, kao kakav socijalistički krilati magarčić,
jezdio sretnim jugoslavenskim vremenima, npr. “tim divnim
sedamdesetima”, i prenosio radničku klasu u njezine “kuće na pet metara
od mora”. Istina, kaže kroz jecaj jugo-feljtonist, vozilo je bilo
skučeno, zagušljivo, u njemu se povraćalo, ali smo ga zato “imali svi”
i “na more (se ipak) išlo, nije da nije”, i to u vlastite vikendice,
“ho’š na Hvaru, ho’š u Bristu”.
Tu sam i sam umalo povratio!
“Fićo” je uistinu bio skroman auto, no ne samo da ga nismo “imali svi”,
nego ga je šezdesetih i “tih divnih sedamdesetih” imao malo tko. U
ulici u kojoj sam ja odrastao nije ga, primjerice, dugo imao nitko.
Rijetkost je bio i bicikl, a automobil u privatnom vlasništvu
doživljavan je kao čudo. Da i ne spominjem tko su bili prvi vlasnici
osobnih automobila!
Nisu to bili nikakvi radnici, sirotinja, gradski proletarijat, nego su
to bili isključivo pripadnici vladajuće klase: komitetlije, oficiri,
udbaši, milicajci, direktori, državni činovnici i razni drugi čuvari
režima. U njihovim je rukama bila moć i njihovo je bilo sve, a ne samo
kuće “ho’š na Hvaru, ho’š u Bristu” i slavni “fićo”, i mi smo siromasi
bili njihovo vlasništvo i mogli su s nama raditi što su htjeli.
Mogli su nam se, što nam je najteže padalo, i rugati da je sve naše,
premda je sve bilo njihovo, a i danas bi to rado činili. Da mogu!
Njihov žal (koji su dobili obrtanjem riječi laž) za Jugoslavijom oblik
je te želje. Puste želje, jer država im je prošla kao i mitski “fićo”,
završila je na otpadu.
GOST SURADNIK
