Upitajmo se kako to da je turistima Hrvatska još uvijek praktički neotkrivena zemlja? Ovu smo rečenicu čuli stotine pa i tisuće puta. Pa i dandanas, kad Hrvatsku pohode milijuni turista, znaju nas ponegdje svrstati na top-liste "neotkrivenih" destinacija. Jedina je razlika što je pitanje s početka našeg teksta postavljeno prije ravno 105 godina, u prosinačkom broju National Geographica iz 1908. Tada je prvi put u tom uglednom časopisu objavljena reportaža o Hrvatskoj, za koju se na početku teksta kaže da je za Mađarsku – pod čijom je izravnom upravom bila – "isto što i Mađarska za dvojno carstvo".
Ipak, još prije toga National Geographic "otkrio" je Dalmaciju. U svibanjskom broju časopisa te iste 1908. na čak 37 stranica reportaže "Gdje istok sreće zapad: Posjet pitoresknoj Dalmaciji, Crnoj Gori i Hercegovini" biranim je riječima opisana istočna jadranska obala. Naravno, samo je dio posvećen Dalmaciji, u koju je uključena i cijela Boka Kotorska, a na zemljovidu je Dalmacija jasno odvojena od Hrvatske i Slavonije.
Slikovite nošnje
Autorica Marian Cruger Coffin odmah u uvodu nadahnuto piše: "Visoke vapnenačke planine, praktički bez vegetacije i s vrhovima koji sežu više od 1500 metara u visinu, spuštaju se do mora u gotovo neprekinutoj crti, dok beskrajan niz otoka spaja obalu i Jadran, od Rijeke pa sve do Boke Kotorske koja se poput divovske morske zvijezde širi u kopno, urezujući se u planine svojim velikim krakovima." Autorica – koja je snimila i fotografije uz reportažu – opisuje dalje "plodne rivijere", zaklonjene od bure ili "vjetra smrti", kao jedine kultivirane dijelove puste zemlje, koji u kombinaciji s drevnim građevinama u gradovima "stvaraju sliku koja se ne zaboravlja lako". Još je veća divljina u unutrašnjosti, kaže da tamo – osim na slapove Krke – svraća rijedak putnik namjernik. Kao posebnu priču izdvaja obalne gradove, među kojima svaki nudi svoju posebnost: Zadar i Šibenik – katedrale, Split i Solin – rimske ostatke, a Trogir i Dubrovnik – "divne primjere srednjovjekovne arhitekture". Za Dubrovnik, odnosno Ragusu, kaže da je "kraljica dalmatinskih gradova", neusporediva s drugima po ljepoti. Autoricu je oduševio kontrast između masivnih, netaknutih zidova i "arhitektonske delikatnosti" javnih zgrada i palača.
Reportaža je iznimno studiozna, uz mnogo poštivanja detalja, premda je pogrešaka u pisanju imena nešto više nego bismo ih danas tolerirali. Do posljednje sitnice opisane su nošnje u Dalmaciji, na obali i u zaleđu, ipak je u tim vremenima crno-bijele fotografije trebalo predočiti svu živopisnost viđenih prizora.
Slično piše i Felix J. Koch, autor teksta i fotografija u članku o Hrvatskoj u prosincu 1908., uz nešto više političkih razmatranja tadašnje situacije u Austro-Ugarskoj monarhiji i hrvatske želje za izlaskom iz te tvorevine uime panslavizma.
No, kako je National Geographic ipak oduvijek časopis za svjetske putnike ili one koji to žele postati, Hrvatska je prikazana kao zemlja koju valja upoznati, uz vječne usporedbe s drugima pa i tadašnjim turističkim silama. Prvi susret autora s našom zemljom bila je tržnica u Zagrebu uz zabavno i dvojbeno objašnjenje zašto se tržni dani održavaju baš nedjeljom: da bi muževi mogli pomoći nositi svojim suprugama teške košare iz kupnje. Koch nije nosio ništa, ali je bio oduševljen što na tržnici ima priliku upoznati nošnje seljaka koje raznolikošću trenutačno upućuju odakle je tko došao.
"Ova tržnica je najčišća, najpoštenija i najsvjetlija od svih koje znamo, a trgovali smo od Labradora do Soluna. Tezge su duge kao u vrijeme žetve kod nas u Ohiju, a seljaci stoje u prolazima. Povrće koje nude složeno je u uredne piramide pred njima.
Ogulin kao Škotska
Svaka jabuka je uglancana, svaka košara nevjerojatno čista. U Nizozemskoj smo otkrili da stvari čiste da bi privukli turiste. Ovdje, međutim, turista praktički nema", piše autor uspoređujući bjelinu sira, mlijeka, vrhnja, suncobrana i nošnji na Dolcu s tržnicom u Strasbourgu. Opisuje kako se po ulicama nitko ne gura, nema ni smeća ("za razliku od naših američkih ulica"), a obični prolaznici miješaju se s vojnicima, prodavačima i prodavačicama. Bavi se National Geographic i hrvatskom politikom toga doba ističući mađarske težnje za ukidanjem hrvatske autonomije, onemogućavanje osnivanja nacionalnih kulturnih i političkih organizacija bez dozvole vlasti, zabranjeni su i sindikati, a medijska cenzura je na vrhuncu.
S druge strane, svaki urednik ili novinar kojeg bi mađarske vlasti uhitile u narodu bi postao heroj. Naravno, Koch je i putovao. Zanimljiva mu je Rijeka, kroz koju su tada prolazile kolone iseljenika iz jugoistočne Europe u SAD. Za kuće oko Ogulina kaže da ga podsjećaju na seoski život u Škotskoj, danas bismo rekli da propagira seoski turizam unatoč ogulinskoj zimi. Ljeti, kaže Koch, svi uređuju svoje vrtove i rade na zemlji, osim majki koje kod kuće pripremaju ručak. U Samoboru je pak našao vino koje je "u mnogim dijelovima Hrvatske jeftinije od vode".
– Voda se i u gradskim hotelima servira samo kad je netko posebno naruči – piše Koch.
Koch priznaje da je dotaknuo samo manji dio života u Hrvatskoj, uostalom tekstom je zaobišao cijeli primorski dio zemlje (premda ga je ovjekovječio odličnim fotografijama), ali očito je mislio da je vidio dovoljno da bi postavio ono pitanje s početka teksta.
