Iskustva otmica iako stvarna i traumatična za ljude koji su ih
proživjeli, i s velikim utjecajem na njihov cjelokupni život
uistinu nalikuju izmišljotinama inspiriranima SF-filmovima. Daleko od
takva stava na početku nije bio ni dr. John Mack, profesor psihijatrije
s Harvarda, autor deset knjiga iz različitih područja psihijatrije,
uključujući i biografiju T. E. Lawrencea za koju je nagrađen
Pulitzerovom nagradom. 1994. objavio je knjigu "Otmica susreti
ljudi s izvanzemljanima".
U njoj je zaključio da otmice nije moguće objasniti samo psihijatrijski
ni unutar zapadnjačkog okvira promatranja svijeta. Takva spoznaja
slavnog je psihijatra stavila pred izbor ili će iskriviti i
razvući psihologiju, zanemariti fizičke tragove, slučajeve kod male
djece i čak dojenčadi te povezanost s NLO-ima te nastaviti inzistirati
na psihosocijalnom objašnjenju otmica u skladu s prevladavajućom
znanstvenom ideologijom Zapada ili će ostati otvoren prema mogućnosti
da je okvir naše dogovorene stvarnosti previše ograničen te da unutar
njega nije moguće u potpunosti objasniti ova iskustva.
Susret s Hopkinsom
Sve je počelo 1989. kad je Macka kolegica upitala želi li upoznati
Budda Hopkinsa, istražitelja otmica. Rekao je da je taj čovjek lud, ali
na nagovor kolegice 1990. u New Yorku se upoznao s njim. Ništa u dugom
profesionalnom iskustvu na polju psihijatrije nije Johna Macka
pripremilo na ono što će doznati. Budd ga je osvojio toplinom,
iskrenošću, inteligencijom i brigom za ljude s kojima je radio. A
iskustva tih ljudi iz različitih udaljenih dijelova SAD-a, koji su
došli do Budda nakon što su pročitali neke njegove članke i knjige, do
najsitnijih su detalja pričali istovjetna iskustva otmica.
Mack je bio zapanjen na sličan način. Hopkins je do tada, u više od 14
godina, skupio 200 izvještaja o iskustvima otmica koja su imala osobine
stvarnih događaja. Izvještaji su sadržavali detaljne pripovijesti bez
očitog simboličkog uzorka, a prisutan je bio i jaki emocionalni i
fizički traumatični učinak; ponekad su na tijelima postojale male rane,
a priče su bile konzistentne do najmanjih detalja. Kao profesionalac i
psihijatar, Mack se zapitao koliko se to često događa. Ako postoji
velik broj slučajeva, tko im pomaže da se nose s iskustvima i kakav tim
podrške i terapije im je potreban? Kakav je odgovor profesije koja se
bavi mentalnim zdravljem? I najvažnije kakva je priroda opisanih
susreta?
Zbunjenom i zainteresiranom Macku Hopkins je predložio da posjeti
nekoliko njemu poznatih slučajeve u području Bostona, gdje je Mack
živio. Tako je u proljeće 1990. harvardski psihijatar krenuo u kućne
posjete ljudima s iskustvima otmica ili su oni njega posjećivali u
ordinaciji bolnice gdje je radio.
U iduće tri i pol godine Mack je radio s više od stotinu osoba koje su
pričale o otmicama. Od svih tih ljudi, njih 76 (u rasponu od dvije do
57 godina starosti; 47 žena i 29 muškaraca, uključujući tri dječaka od
osam godina i manje) ispunili su stroge kriterije da ih se proglasi
slučajevima otmica: svjesno prisjećanje ili prisjećanje uz pomoć
hipnoze o tome da su ih otela izvanzemaljska bića i odvela na čudne
letjelice, ispričano s emocijama koje su odgovarale opisanom iskustvu i
bez ikakva mentalnog stanja kojem bi se mogla pripisati ta priča.
Napravio je između jedne i osam višesatnih seansi hipnoze sa 49 ljudi i
razvio terapeutski pristup.
Svoja iskustva od 1990. do 1993. sabrao je u knjizi, a 1993. je osnovao
"Program za istraživanja neuobičajenih iskustava" u kojem je radio s
više od 200 ljudi sa šest kontinenata koji su iskusili susrete s
nepoznatim vrstama inteligencije.
Mack ispred komisije
Mack je mislio da je na pragu važnog otkrića koje će biti prihvaćeno s
jednakim zanimanjem kao i njegova medicinska istraživanja. No, nakon
publiciranja knjige "Otmica", potaknut neobičnošću zaključaka, jedan od
dekana Harvardske medicinske škole sazvao je tročlanu komisiju da
istraži je li Mack prekršio akademska i klinička pravila. Njegov rad
bio je pod istragom 15 mjeseci. No, dr. Mack je dokazao da je točno
iznio rezultate istraživanja. Pozvano je mnogo svjedoka s kojima je
radio i koji su svjedočili u njegovu korist. Komisija je zaključila da
je Mack profesionalno pristupio temi te nije poduzela ništa protiv
njegova daljeg rada u tom području.
U izjavi je dekan potvrdio Mackovu akademsku slobodu da proučava ono
što želi. Štoviše, jedna od preporuka komisije bila je da sastavi
interdisciplinarnu skupinu znanstvenika izvan Harvarda koja bi
proučavala taj fenomen.
Uostalom, koga ne bi zanimalo što izvanzemljani imaju reći u razgovoru
s ljudima. Nakon što bi ih iz sobe ukočene odlebdjeli kroz zid i odveli
u leteći tanjur.
POGLED S RUBA ZNANOSTI
