U posljednjem desetljeću došlo je do velikog urušavanja radničkog pokreta i sindikalne organiziranosti u novim članicama EU, navodi u svom najnovijem izvještaju dublinski Eurofound, najpoznatija think thank organizacija za tržište rada u Europskoj uniji.
Sindikalna organiziranost jedan je od elementa na osnovi kojeg se ocjenjuje stanje radničkih prava, a Irci tvrda da on upućuje na to da su se najveća pogoršanja dogodila na istoku i jugoistoku Europe. U samo 20 godina od pada komunizma i obvezne sindikalne organiziranosti obuhvat sindikalno organiziranih radnika spustio se na 13 do 30 posto, a s njim zacijelo i razina prava.
Problem je što je i zadnje desetljeće prožeto negativnim trendovima. U isto vrijeme pojedine zapadne zemlje (izričito Cipar, Norverška, Španjolska, Irska, Luksemburg i Italija) bilježe svojevrsnu sindikalnu renesansu: prilaze im mladi, žene, migranti i slobodnjaci koji traže zaštitu radničke organizacije.
Skandinavske zemlje imaju snažnu tradiciju radničkog udruživanja, koja se ogleda obuhvatom od 60 do 80 posto zaposlenih, Francuska nema tradiciju učlanjivanja (tek osam posto povjerenika ima sindikalnu iskaznicu), ali imaju moćne centrale koje su u svakom trenutku u stanju izvesti milijune radnika na ulicu.
Možda zato iz tih država i nije bilo vijesti o dramatičnim otkazima. Talijanski sindikati okupljaju trećinu zaposlenih, slično kao i austrijski, njemački 21 posto, a kao svijetla točka dobre industrijske demokracije spominje se Belgija, gdje 67 posto zaposlenih u privatnom sektoru i 86 posto u javnom ima sindikalnu iskaznicu.
Hrvatska nije obuhvaćena istraživanjem Eurofounda, no domaći podaci pokazuju da nismo daleko od zabrinjavajuće prakse u srednjoj i istočnoj Europi. Hrvatski sindikati okupljaju samo četvrtinu zaposlenih, i to mahom u javnom sektoru i državnim poduzećima, te se iz godine u godinu urušavaju.
Posljednje prebrojavanje članova iz 2008. otkrilo je gubitak 50 tisuća članova u četiri godine. Upućeni vjeruju da je posljednja godina odnijela još najmanje toliko jer su nestala brojna radna mjesta. Da se kojim slučajem radila detaljnija analiza članstva pokazala bi dominaciju starijih i zaposlenih u javnom sektoru dok su mladi i zaposleni u privatnom sektoru marginalizirani.
Sindikati su i dalje brojni, međusobno suprotstavljeni, posvećeni samo njima shvatljivim razračunavanjima i zapravo sve nepopularniji sudionici javnog života. U privatnom ih sektoru uglavnom nema, u državnom su dosta kratkovidni i traže nemoguće, primjer brodogradnje to pokazuje. Takvi kakvi jesu, dragi su i Vladi i poslodavcima jer mogu raditi što im je volja.
Gubitak interesa za sindikat dugoročno je loš za širu zajednicu jer nije tu riječ o egzistenciji dvadesetak-tridesetak sindikalnih funkcionara, već o nizu društvenih tema i procesa koji prolaze bez kvalitetnih partnera. Nije slučajno da je industrijska demokracija najuzornija u najuređenijim državama jer je i ukupni rezultat zadovoljavajući kad svaka od skupina zna pravila igre i po njima postupa.
Tamo gdje se lovi u mutnom i gdje kapital dobiva malone Božje osobine, samo se stvara prostor za nejednakosti i nove izvore frustracija.
Da bi imali uređene sindikate prvo moramo imati uređeno /kapitalističko/ društvo. Normalno da su Skandinavske zemlje nauređenije. Jednako tako je normalno da to kod nas ne funkcionira. Sindikati postoje uglavnom u javnom sektoru koji je i nazaštićeniji i zato jee to još smiješnije.Kod nas se osim toga sindikalistima ne vjeruje jer su dio političkih igara i korupcije.