U SDP-u su došli na zanimljivu ideju. Na čelo HEP-a, kažu dobro obaviješteni mediji, htjeli bi dovesti stranca. Imaju samo jedan problem. Po sadašnjim pravilima ne mogu mu ponuditi plaću višu od 2200 eura mjesečno. A malo je vjerojatno da će ta plaća privući nekog kvalitetnog stranog menadžera, žale se. Opravdano.
U Njemačkoj je prosječna plaća prošle godine iznosila 2865 eura. Prema nedavnom istraživanju Konfederacije njemačkih sindikata (DGB) kvalificirani građevinski radnik u toj zemlji ima satnicu 14 eura. Odradi li oko 220 sati mjesečno, taj ličilac ili keramičar vrlo vjerojatno i nakon odbitaka za porez i doprinose zaradit će nešto više od onog nesretnika kojem hrvatska Vlada da u zadatak da odgovara za poslovanje tvrtke s godišnjim prihodom od 14 milijardi kuna.
Dapače, ako čovjek slučajno dobro govori engleski jezik, tek nekoliko klikova na međunarodnim internetskim portalima za zapošljavanje dovest će ga na rub niza financijski prosperitetnijih gaža, od operatora teleprodaje u Danskoj, profesora u jezičnoj školi u švicarskom Bernu ili asistenta zastupnika u Europarlamentu. Stoga je razumno zaključiti da neki strani visokopozicionirani menadžer iz elektroenergetskog sektora neće biti zainteresiran voditi HEP za 2200 eura mjesečno. No, ako stranac neće, nije li nakaradno očekivati da bi netko drugi trebao samo zato što je hrvatski državljanin? Uravnilovka koja se u hrvatskom javnom sektoru afirmirala posljednjih godina jedan je od izvorišta deficita upravljanja koji u njemu postoji.
Građani to ne vole čuti, no očekivati da će netko pristati raditi u javnom sektoru za 4 ili 5 puta manju plaću nego što može dobiti negdje drugdje samo zbog ljubavi prema domovini i narodu, teška je utopija – ako ne i prijevara. Ako i pristane, nije li vjerovati da to čini računajući da će osnovnu plaću podebljati dodatnim transakcijama proizašlim iz moći koju mu pozicija omogućava. Prilika čini lopova, kaže se u narodu, a to se može i matematički dokazati. Po važećim hrvatskim zakonima poslovi do vrijednosti od 70 tisuća kuna mogu se ugovarati bez provođenja javne nabave. Dodijeli li tek tri takva posla nekom svom intimusu – a u ukupnoj HEP-ovoj nabavi od 4 milijarde kuna to se neće ni primijetiti – čelni čovjek tvrtke može ilegalno udvostručiti svoje godišnje prihode.
Dakako, veća plaća nije jamstvo da će kadar biti pošten, ali vjerojatnost da takav bude povećala bi se kad bi bio odabran u široj konkurenciji. A upravo je to spriječeno bizarnom platnom hijerarhijom po kojoj nitko ne može zarađivati više od premijera. Zašto? Članovi Vlade politički su dužnosnici s povlasticom da praktički sami sebi određuju plaće. Zbog političkih ciljeva oni mogu odlučiti i da te plaće budu iznimno niske, no zašto bi to bila mjera za ostatak javnog sektora? Zamislite da premijer postane neki milijunaš, a onda odluči, kako bi se svidio biračima, svoju plaću potpuno ukinuti? Zar bi i svi ostali u državnim institucijama i poduzećima radili besplatno?
Utoliko, lažni egalitarizam koji sada opet zbog svojih kratkoročnih političkih ciljeva propagira i Dragutin Lesar tek je posljedica puno dubljeg poremećaja. Odbijanje uvođenja realne i na meritumu utemeljene politike plaća u javnom sektoru jedna je od ključnih prepreka uklanjanju katastrofalnog sustava stranačkog kadroviranja koji je u Hrvatskoj već dvadeset godina na snazi. Da bi jačali svoje pozicije u stranci, njihovi čelnici promoviraju mediokritete. Njihovu lojalnost pak kupuju sinekurama u državnim institucijama i tvrtkama, a bilo kakav upliv neovisnijih, profesionalnijih i kvalitetnijih sprečava se politikom plaća. Amerikanci kažu: kad plaćaš kikirikijem, zapošljavaš majmune. U Hrvatskoj kikirikijem plaćaju baš zato što za takvu plaću jedino majmuni žele raditi.
>> Sukob u koaliciji: Šef HEP-a Goran Granić, Kovačević ili Budimir?
