Goran Gerovac u romanu “Razbijeni” opisuje vrlo deprimirajuće i vrlo stvarne živote. Sve je opisano u nekom postnaturalističkom stilu - u našoj se kritici već dugo govori o stvarnosnoj prozi - a opet može se jednostavno reći da je sve barem - novi realizam. Čitajući “Razbijene”, mnogima bi na pamet moglo pasti jedno kontroverzno ime svjetske književnosti, francuski enfant terrible, razvikani, osporavani, a opet silno primijećeni Michel Houellebecq.
I taj se Francuz također bavi deprimirajućim životom, i njegov su stil etiketirali kao “postnaturalizam” ili “novi realizam”, čini se na prvi mah da on - baš kao i Gerovac - odgovor vidi samo u pesimizmu i depresiji, a jedini izbor koji nam nudi jest - samoubojstvo. No, valja prije svega naglasiti: teško je uspoređivati Gerovca i Houellebecqa, jer Gerovac je neusporedivo bolji pisac od Francuza, od autora koji, čini mi se, nikad nije ni pokušavao pisati dijaloge nalik na maestralne razgovore iz Razbijenih.
Bol se može ublažiti
Na žalost, Goran Gerovac nema ništa od Houellebecqova samoreklamerskog duha, pa ne smije ni očekivati slavu kakvu je ovaj dosegao, ne smije se nadati da će davati intervjue u kojima nehajno odgovara nekoj kolegici: “Svijet se ne može promijeniti, zato ga ja opisujem. To malo pomaže da ga se izdrži. Bol se može ublažiti, ali ne i odstraniti”.
Osim što mu je nadmoćan u stilu i zanatskoj vještini pisanja, Gerovac se od Houellebecqa u još ponečem razlikuje.
U Razbijenima je sav užas ovog našeg svijeta ipak obavijen literarnim velom, on je, naime, u svih devet fikcionalnih priča - ma kako one stvarne i autentične bile - ipak osmišljen, on je literarno prihvatljiv, nitko ne može reći da je pisac tih priča, zbog izdaje ljudi, odnosno njihovih sudbina, izdao i književnost.
Otpor prema zlu
Gerovčev je roman napisan suptilno, njime se ipak izaziva intimno sažaljenje, kod onoga koji čita budi se želja za otporom prema zlu, a ne izaziva se - kao što je to slučaj kod Houllebecqa - nikakva kolektivna histerija.
I Gerovac piše o bolesti, o zlu i o ludilu, ali ne ispisuje ni zlo, ni ludost, ne čini nas bolesnima. Štoviše, na trenutke je i neizmjerno duhovit, i to onda kad se najmanje očekuje, kad gorčina najžešće stišće grlo.
Teško je reći što je u ovoj knjizi snažnije: je li to taj trenutak kad stanje potpunog jada bude preobraženo u glasan i radostan smijeh, jesu li to prave i originalne spisateljske akrobacije kakve se doista rijetko viđaju i u hrvatskoj prozi, je li to, naprosto, ona već spomenuta, stvarna, moćna i bolna slika individualnih sudbina, čitave jedne potresne galerije?
Sreća jest rijetka
Srećom (eto, valja na kraju progovoriti i o sreći), Goran Gerovac je svojim Razbijenima, tim velikim i sjajnim djelom hrvatske književnosti, na najbolji mogući način opovrgao misao onog Francuza iz njegovih Elementarnih čestica: “Najčešće je uzaludno iscrpljivati se u razlikovanju individualnih sudbina i karaktera”. Duboko sam uvjeren, Razbijeni nisu uzaludni, oni pokazuju da sreća jest rijetka, da ona kratko traje i da prolazi, ali ipak je ima.
Čak i kad se pojavljuje sasvim slučajno i neočekivano, baš kao što su slučajni i neočekivani za mnoge – Razbijeni!
