Dom za duhovne susrete Betanija u likvidaciji. Pokraj toga stoji napomena – brisan. Mjesto radnje: Trgovački sud u Rijeci. A sve je stalo pod jedan birokratski paragraf Tt-10/2073-2. I gotovo, doviđenja, nema više. Ubili su je. Ugasili. Dotukli.
A bila je mjesto duhovne okrjepe, izlječenja i tisuća najčudesnijih zbivanja u prošlih deset godina. A njezin glavni lik, Zlatko Sudac? I njega su gotovo ugasili. Nigdje ga nema. U javnosti je nazočan tek na vlastitim internetskim stranicama, a inače stalno u ateljeu, iz kojega izlaze deseci slika, vitraja, lijeva se raspelo koje će prvo u Jastrebarsko, a nakon toga na dno mora kraj otoka Premude.
Međutim, to nije onaj stari Zlatko Sudac (koji je, također, slikao i radio vitraje), jer je taj stari Zlatko Sudac provodio dane i mjesece s braniteljima i potrebitima, čije su grupe smjenjivale jedna drugu upravo u toj Betaniji koju je službena Crkva odlučila i paragrafom ugasiti. Nitko ne zna koliko je točno ljudi prošlo kroz Betaniju. Tisuće sigurno, deseci tisuća svakako, a na stotine tisuća vjerojatno. No te brojke nikomu nisu bile ni važne, jer se u Betaniji igralo “jedan na jedan”, tj. svaka je ljudska sudbina bila važna. Osobito ona koja je došla do zida, ćorsokaka u vlastitom životu i potpunog besmisla da je odlučila podići ruku na sebe.
No ipak je došla do Betanije, kao posljednje postaje na putu vlastite razrovane duše, gdje ju je dočekala ruka spasa, iznenadan i neprotumačiv nebeski dodir, koji je izmijenio ne samo tijek nečije sudbine nego i kompletnu kemiju organizma, krvotok u tijelu i dao životu novi smisao.
Okidač je, dakako, bio upravo vlč. Zlatko Sudac, kojega je službena Crkva odlučila “likvidirati” baš kao njegovu Betaniju. U svojoj naivnosti Sudac nije ni slutio da mu je službena Crkva prije dvije godine u liku vlč. Antuna Toljanića poslala likvidatora Betanije, a ne nekoga tko je trebao organizirati i pomoći njezinu radu. Tek kada mu je ponuđen smještaj u domu za umirovljene svećenike (?!) u Krku, shvatio je da je oko njega ispletena mreža, iz koje nema izlaza. Njemu bliski i odani ljudi ocrnjeni su i prokazani, a najpodmuklija i najneočekivanija bila je apsolutna zabrana za cijelu Hrvatsku, a poslije i BiH.
Naime, svim je biskupima bilo preporučeno da ga ne primaju u svoje biskupije, nego da mu se djelovanje isključivo omeđi na Krk (gdje je, kao što se vidi, Betanija išla u likvidaciju), tj. da bude u ingerenciji vlastitoga biskupa mons. Valtera Župana. Zbilo se to, kako se priča, na osobnu inicijativu kardinala Josipa Bozanića, kojemu mladi karizmatik nikako nije odgovarao sa svojom duhovnom popularnošću, pa ga je odlučio zaustaviti ne snagom jurisdikcije (koju nema nad njim kao zagrebački nadbiskup), nego unutarcrkvenim utjecajem.
Sve te kombinacije nekome mogu biti i jasne, ali glavno je pitanje – zašto? Što je to Sudac učinio da ga treba eliminirati? Možda je staromodnim popovima doista neobična njegova pojava s krvarećim križem na čelu i otvorenim stigmama, ali ti isti vode svoje vjernike na hodočašće padru Piju u Italiju, koji je također na sličan način krvario i okupljao ljude. Možda je Sudac nekima bio konkurencija zbog svoje popularnosti, premda je hijerarhijski bio dovoljno nisko, što se u Crkvi i te kako skupo plaća.
A možda je Sudac govorio ono što se u Crkvi teško s takvim zanosom može čuti, a to je da je u životu svakog pojedinca ili naroda svejedno, na djelu živi, a ne papirnati Bog, koji mijenja sudbine ljudi i tijekove povijesti nepodnošljivom lakoćom. Ali očito ne može promijeniti crkvene činovnike i paragrafe koji su, eto, doslovce likvidirali Sudčevu Betaniju. Očito krivo procjenjujući da se i karizme daju ubiti paragrafima. I to u vrijeme kada braniteljima i njihovim obiteljima duhovni liječnici poput Sudca trebaju više od kapi vode u ovoj našoj duhovnoj pustinji.
sinaj Imaš pravo! Svaki je čovjek svemir za sebe! Uživaj!