Dok je predsjednik Mesić sa svojim austrijskim domaćinima razgovarao i
o nezaobilaznom stanju u regiji, u epicentru te regije, u Beogradu, već
se spremao novi politički savez, koji bi mogao imati iznimna utjecaja
na to “stanje u regiji”. Srbijanski premijer Vojislav Koštunica, poznat
i sa slike snimljene iznad Sarajeva na kojoj je s kalašnjikovom na
prsima, i radikal Tomislav Nikolić, koji je ratovao po istočnoj
Slavoniji, sklopili su politički dogovor, prema kojemu bi zamjenik
Vojislava Šešelja trebao postati predsjednikom srbijanskog parlamenta.
Pretpostaviti je da ni naš predsjednik ni njegovi austrijski domaćini
nisu bili iznenađeni tom srbijanskom koalicijom, savezom ljubitelja
oružja beogradske dvojice.
I da nije od EU kao “domaći zadaću” dobio da pridonosi “smirivanju u
regiji”, Hrvatskoj ne bi moglo biti svejedno što se događa u njenu
susjedstvu. Kao što ni u običnoj svakodnevici nije svejedno tko nam je
susjed, nije ni u politici. Ne samo zato što bi na vlast došao radikal
šešeljevac, koji nije krio da je dobrovoljno ratovao protiv Hrvatske –
takvih ima i u Hrvatskoj koji su protiv nje ratovali, koji to također
ne kriju, ali su pomilovani – nego zato što je riječ o predstavniku
stranke koja se do danas nije odrekla ideje velike Srbije sa zapadnim
granicama na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag.
Što će na savez Koštunice i Nikolića, a zapravo Šešelja, reći EU i
drugi tzv. međunarodni faktori? Ako su svojedobno onemogućili političke
ambicije Ante Đapića i mogućnost da HSP uđe u vladu Ive Sanadera, onda
bi slijedom te političke logike bilo očekivati da i Koštunici
“preporuče” da odustane od plana s radikalima, da mu kažu da “ne čačka
mečku”.
Moguće je da će uime neke javno nepoznate političke i strateške
pragmatike nadziratelji “stanja u regiji” srbijanski politički savez
svesti na političku floskulu da je sve to “zbog srbijanskih unutarnjih
političkih prilika” tj. radi “situacije s Kosovom”. Moguće je da će u
tome naći i opravdanje za Koštunicu.
A što misli o Kosovu i njegovu mogućem odvajanju, on je pokazao ne samo
slikajući se s kalašnjikovom, nego i neprihvaćanjem Arhtissarijeva
plana o Kosovu. Sada se čak formira i srpska dobrovoljačka garda koja
se sprema za ratovanje na Kosovu. Tako se valjda kani nastaviti stara
srpska ratnička tradicija, kada se još od turske okupacije “za
oslobođenje srpskih zemalja” komitovalo i četovalo po Makedoniji i
Bosni i Hercegovini, a u naše vrijeme nastavilo ratovanjem šešeljevaca,
knindži, arkanovaca i inih dobrovoljaca po Hrvatskoj i BiH. Srpski
politički ultraši nisu samo u Radikalnoj stranci. Šešeljevci jedino ne
skrivaju to što jesu.
Put Vojislava Koštunice i Vojislava Šešelja do današnjih političkih
partnera i parlamentarnih saveznika zapravo i ne začuđuje.
Imenjaci su se za Jugoslavije pročuli kao politički disidenti. Najprije
Koštunica, koji je to postao u paru sa svojim beogradskim kolegom
Kostom Čavoškim, a potom nekadašnji sarajevski student, asistent i
docent Šešelj. Slovili su za “političke liberale” i kao takve su ih
zagovarali i branili tadašnji zagrebački i beogradski intelektualni
krugovi okupljeni oko Praxisa. U praksisovskoj mentalnoj shemi, kojoj
je kriterij za ideološko razvrstavanje bio odnos prema (unitarističkoj)
Jugoslaviji, hrvatski su disidenti slovili kao “hrvatski šovinisti”, a
srpski kao “srpski liberali”.
Hrvatske se ideološki vijalo i politički napadalo, a srpske štitilo i
branilo. Tako se dogodilo da ispod srpskog deklamiranja Jugoslaviji
nije prepoznata sklonost Jugoslaviji kao velikoj Srbiji. Utoliko je
prirodno da su dvojica nekadašnjih “zatočnika savjesti” danas postali
začetnici političkog saveza.
BIJEDA POLITIKE
