Poklič ministra Primorca o Hrvatskoj kao zemlji znanja,
poslije objavljena kataloga udžbenika za osnovnu školu,
mogao bi se, uz mali rizik od pogreške, preoblikovati u
Hrvatsku – zemlju mita i korupcije. Kako inače objasniti da
je mjerodavno ministarstvo, čelnik kojega je govorio da će učitelje pri
zaokruživanju željena udžbenika štititi policija, cijelo
vrijeme kampanje žmirilo nad neviđenim cirkusom uzduž Lijepe
Naše, koji se tako demokratski naziva slobodnim odabirom
udžbenika.
U biznisu u kojem se okreće i do 400 milijuna kuna, koje su ove godine
dobrano izvučene iz džepa građana, veliki su izdavači igrali na sigurnu
kartu podmićivanja škola, učitelja i ravnatelja te
– pobijedili. Učiteljima, koji za zahtjevan rad prema HNOS-u
nisu dobili zasluženo, bar 20-postotno povišenje plaće, bilo
je lako ponuditi mrvice iz anketa za 200 kuna, a ravnatelje njihovih
škola častiti odojkom po Slavoniji i janjetinom po
Dalmaciji.
Ishod se znao i tko se osilio i ponudio ma i kunu zaigrao je na pravu
kartu, jer u izbornoj godini udžbenike plaćaju lokalne zajednice. U toj
igri u kojoj svi dobivaju osim učenika i roditelja stigle su samo
anonimne prijave. I to je hrabrost kakvu su godinama ljudi pokazivali u
prokazivanju podmićenih liječnika, a onda je mito ipak dobilo
ime.
No u hrvatskoj sapunici o demokratskom izboru udžbenika, u kojoj je i
Sabor izglasavanjem Zakona o udžbenicima 2006. godine išao
isključivo na ruku velikima, sve je toliko prekriveno lažima da čak i
djeca već sad uočavaju kako nisu dobila nove udžbenike, rađene prema
HNOS-u, nego samo natapirane stare. O udžbenicima iz jezika npr. prema
HNOS-u nema ni govora jer se u našarenjenim knjigama
uglavnom njeguju definicije, nesamostalnost u zaključivanju, ne potiče
se jezična kompetencija.
Roditelji, koji i ovaj put iz svoga džepa sve plaćaju, samo na drugi
način, isključeni su iz svakoga odlučivanja, a upravo su oni godinama
upozoravali na preteško pisano i preopširno
gradivo. Nedosljednostima u pravopisu dodane su i gramatičke jer gotovo
ni jedan udžbenik ne poštuje redoslijed padeža u hrvatskome
jeziku, nego je u svima podmetnuta znanstvena krivotvorina o nominativu
pa akuzativu.
I stručno i svako drugo srozavanje Ministarstvo obrazovanja mirno je
pratilo, a u tome ga je pratila Agencija za odgoj i obrazovanje.
Prepustili su velikim izdavačima i stručno usavršavanje
učitelja, a takva primjera vjerojatno nema ni u najnedemokratičnijim
zemljama. Hrvatskoj, kojoj je znanje najveća briga, osobito će dobro
doći podatak da udžbenik istoga autora u velikoj izdavačkoj kući koja
je čašćavala ravnatelje i učitelje vrijedi 20.000
primjeraka, a u onoj koja nije bila darežljiva, niti 1000. O kakvu je
tu znanju i stručnosti riječ?
U povodu
Zemlja znanja – zemlja mita
