Pokraj žute oznake "X" u Ogrizovićevoj ulici na Trešnjevci svaki dan prolaze stotine ljudi.
Fasadu zakrivenu grmljem gotovo nitko ne primjećuje, a i onaj kome zapne za oko ne zna s razlogom iscrtavanja. "Iksevi" su vjerojatno posljednji preostali dokaz jedne od najvećih tragedija i prirodnih katastrofa koja je zadesila Zagreb. Prije točno 50 godina, u noći na 25. listopada 1964., rijeka Sava poplavila je Zagreb i popucao je nasip. Nabujala Sava poplavila je trećinu Zagreba, voda je prekrila više od šest tisuća hektara užega gradskog područja na kojemu je živjelo 180 tisuća ljudi. Poplava je odnijela 17 ljudskih života, 40.000 ljudi ostalo je bez krova nad glavom, potpuno je uništeno 10.000 stanova, 3297 gospodarskih zgrada, 61 trafostanica, oštećeno je 120 poduzeća, dva kilometra autoceste, izgubljeno je 65 posto građevinskog materijala iz skladišta...
Te su godine najteže stradali radnički kvartovi Trešnjevka i Trnje. Stanovnici su čamcima prolazili po ulicama kojima su dan prije hodali.
"Vrbika više nema"
– Gledao sam s trećeg kata kako se ljudi probijaju kroz vodu. U tom trenutku krenuo sam raznositi mlijeko, kruh, cigarete, deke... Nikamo se nije moglo bez čamca. Bilo je strašno – kaže 87-godišnji Ljubomir Kosanović koji se u zgradu uselio tri godine prije. Otada tamo živi, no, kaže, gotovo svi su se u susjedstvu promijenili, tako da se velike poplave gotovo nitko ne sjeća. No kolika je panika vladala za poplave i kako su se posljedice kasnije sanirale, ostalo je zapisano u povijesti. Mnoge ljudske sudbine i njihove priče zabilježene su i u starim brojevima Večernjeg lista. Jedna je od njih i reportaža o naselju Vrbik, kako piše u Večernjaku, "najtragičnijem naselju u ovom izmorenom gradu nakon poplave".
– Vrbik je bilo naselje prizemnica, potleušica, kućeraka. Vrbik je bilo i jezero, duboko i žuto jezero ispunjeno muljevitom vodom. Dopirala je čak do dimnjaka i televizijskih antena. A Vrbik danas? To je naselje uništenih domova. Vrbik danas je tužna slika. Vrbika zapravo više nema – piše pa se nastavlja kako je stanje postalo gore tek kad se voda povukla. Tek je tada trebalo zbrajati štete, zbrinuti obitelji koje su ostale bez domova. Mnogi su mjesecima spavali po školama, najmlađi su smještani u Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj dok su im roditelji rješavali stambeno pitanje. Komisije su se samo nizale, a rješenja tražila...
Naselja Botinec i Retkovec nastala su upravo kao prihvatilište za one koji se više nisu mogli vratiti u svoje kuće označene crvenim "iksom". U pomoć su se uključile i mnoge institucije, ZET je besplatno prevozio građane. Nama, tada najveće trgovačko društvo u Zagrebu, za stradale je izdvojila 28 milijuna dinara... Tvornica Šimecki, kojoj je stihija poplavila 25.000 pari cipela u tadašnjoj Končarovoj ulici, prodavala ih je sa 90-postotnim popustom...
Zaboravljene žrtve
U poplavi je bilo i zaboravljenih. I to među poginulima.
– Među žrtvama koje su stradale nalaze se i Marija Kovač, umirovljenica iz Knežije 27, koja se zbog nadiranja vode utopila u stanu, i Matilda Krnoulc iz Miramarske 134. Obje starice prevezene su u Zavod za sudsku medicinu. Dok su posmrtni ostaci ostalih žrtava predani obiteljima, za njih dvije nitko se ne zanima. Mole se rodbina ili znanci da se obrate Zavodu za sudsku medicinu jer će se inače posmrtni ostaci morati pokopati u zajedničkoj grobnici – pozivali su Večernjakovi novinari mjesec dana nakon poplave.
Odmah poslije poplave izgrađeni su nasipi i poplava više nije bilo. Da je barem danas u Hrvatskoj tako ....