– Svake je subote na Kaptolu Savka Dabčević-Kučar ostavljala svoju ladu, no nije sama tražila mjesto za auto, već bi mi dala ključeve da ga ja parkiram. Suprotno je bilo s Vladimirom Bakarićem, koji je dolazio mercedesom, no imao je vozača pa je on ostajao u autu i tako nikada nije plaćao parking – prisjetio se samo nekih od dogodovština u 40 godina svoje karijere Mirko Živković, najstariji kontrolor u Zagrebparkingu.
Samo radim svoj posao
Ključeve automobila davali su mu i Mika Tripalo, Dražen Budiša i Jakov Blažević, jedni od glavnih aktera Hrvatskog proljeća i čelnici tadašnje države, a posljednjih godina, otkako radi na pauku, nagledao se i podignutih automobila današnjih političara. Nakon puna četiri desetljeća rada u jednoj od Zagrepčanima najomraženijih tvrtki kazao je da nikada nije došao u sukob s građanima.
– Ja samo kažem da radim svoj posao i da imaju mogućnost pisanja žalbi, no i da reda mora biti te da svatko zna da čini prekršaj – ističe Živković. U tvrtki se zaposlio 1972. preko Student servisa te radio godinu i pol.
Potom je otišao u vojsku, a nakon povratka dobio je stalan posao. Ni tvrtka ni gradske ulice tada nisu izgledale ni približno kao danas. Zagrebparking se zvao Centar i imao je samo 10 zaposlenih koji su kontrolirali parkiralište na današnjem Trgu bana Jelačića, u Gajevoj, Bogovićevoj, Cesarčevoj i najužem središtu grada. Sat vremena na parkiralištu na glavnom trgu koštao je 1 dinar.
– U početku su vozači kupovali karte na parking-satovima, a naš je posao bio kontrolirati plaćaju li ili ne. Tada nije bilo kazni ako netko ne plati unaprijed ili ostane dulje, već bi nakon povratka platili razliku – prisjeća se Živković.
Nisu funkcionalni
Parking-satovi ukinuti su 1975. jer se nisu pokazali funkcionalnima, a naplatu su obavljali samo kontrolori. Živković, kojeg prijatelji, ali i brojni Zagrepčani, znaju pod nadimkom Ćiro, prisjeća se i da je tada bilo malo automobila i vozača, no da se znalo tko što vozi.
– Radnička klasa vozila je fićeke, stojadine i bube, a glavešine, odnosno bogati i političari, mercedese, citroëne, peugeote i slična vozila iz uvoza – objašnjava Živković dodajući da nije bilo napetosti i borbe za parkirališno mjesto. Budući da je bilo malo i mjesta i vozača, građani su im često ostavljali ključeve automobila kako bi ih parkirali kada bi se mjesto oslobodilo, a za nagradu su znali dobiti i napojnicu.
Automobila ima koliko i odraslih, malo smo previše vezani za tu pokretnu imovinu. Kao da je poseban član obitelji!