Ove je godine proljeće u Leipzig stiglo ranije. Bilo je više sunca i topline nego što je očekivati u ovo doba godine, u tom dijelu Njemačke. Stigle su i nezamislive količine knjiga raznim prijevoznim sredstvima sa svih strana svijeta na glasoviti sajam knjiga, među kojima čovjek ponekad ne može a da ne osjeti i malo tjeskobe, okružen tolikim ispisanim rečenicama, pričama, sudbinama, trudom da se dođe do posljednje točke.
Potrebom za razumijevanjem, baš svake te priče ukoričene i objavljene kako kod najvećeg, tako i kod najmanjeg izdavača. Želji predstavljača na velikim štandovima velikih zemalja, jednako kao i na malima, od dva metra kvadratna, na primjer kosovskog, kao i nešto većeg hrvatskog, za prožimanjem i ostvarivanjem s drugim i naspram drugih kultura.
Teško je na takvom mjestu biti zapažen, teško se nametnuti, lakše je krenuti linijom manjeg otpora kada si svjestan ograničenja, najprije financijskog, male zemlje tek nadomak članstvu u Europskoj uniji, a onda i kadra koji proporcionalno prati takvo predstavljanje na sajmovima knjiga i kulture općenito.
Često si sretan kad u gomili glasova čuješ nekog tko razumije tvoj jezik, vidiš poznato lice u tom velikom svijetu. Ipak, koliko god se čini da je iz godine u godinu sve isto ili lošije, postoji jedan značajan pomak.
Velika profesorica Zlajka
U maloj učionici Odsjeka za komparativnu književnost prije nekoliko godina, jednom tjedno, događalo se čudo od predavanja. Profesorica Zlajka (kako smo je odmila zvali) hodala bi gore dolje po prostoriji kad bi je nakon nekoliko uvodnih rečenica obuzela inspiracija svojstvena divnim, velikim predavačima, da bez gledanja u papire i na tako jednostavan način teoriju književnosti prekodira u nešto od životnog značenja svakome tko se ikada zapitao što su to tekst i identitet. Uzbudljiv je bio put kojim nas je vodila kroz literaturu, gdje su knjige bile samo sredstvo da bismo shvatili život i odrasli pametniji i bolji. Pritom, nikada se nije razmetala vlastitim znanjem i obrazovanjem, spustila bi se nekako nenametljivo do nas malih i na toj ravnopravnoj razini, poštujući nas, navodila da razumijevamo, da propitujemo, da čitamo. Najveće postignuće kod takvih profesora vidi se kada dolaziš na ispit jer, koliko god da si šlampav kampanjac inače bio u studiranju, postaje ti važno da ih ne razočaraš, da budu ponosni na tebe, da im vratiš bar djelić njihova uloga. Nema ih puno takvih.
Ove godine, na lajpciškom sajmu knjiga, ispred Hrvatske, stajala je kao ministrica kulture, profesorica Andrea Zlatar Violić. Kada sam vidjela njezino lice u toj gužvi, neprestano okruženu protokolom, osjetila sam, koliko god to naivno zvučalo, pa ponos. Naočigled, ništa se značajno nije promijenilo, osim što se delegacija pisaca jednoglasno složila da bismo takvog nekog bez premišljanja mogli poslati na kraj svijeta da nas predstavlja, kako se to kaže, kao naciju. U svom pozdravnom govoru na otvorenju hrvatskog štanda kada se obično ispaljuju velike sentencije nije bilo onih teškaških i provjerenih o državotvornosti i nacionalnom identitetu, ali govor je u svojoj suštini bio domoljubniji od recepta iz stoljeća sedmog. Posebno je pozdravila mlade hrvatske pisce koji su na sajmu bili prvi put (Merita Arslani i Franjo Janeš, dobitnici Kiklopa za debitatnske romane), svraćajući pozornost upravo na njih i zatražila podršku pljeskom. Prevladavala je važnost sadržaja u odnosu na formu, važnost identiteta na pravi način, iskrena poruka o važnosti ulaganja u kulturu.
Jer, ne događa se toliko često, više je iznimka nego pravilo, da se na pravom mjestu nađe prava osoba. Toliko je to neobično da, prilazeći takvoj osobi, tituliranje «ministrice» ispada nekako nezgrapno i neprirodno. Malo je reći da je sama titula (onoga koji služi) kod nas već debelo kompromitirana, kao i da nekog obrazovanog, empatičnog i toplog, vidite u politici, upravo zbog velikog nerazmjera između iskustva s uobičajenim političkim kadrovima i osobe koja je na toliko lijep i značajan način obilježila živote generacijama studenata.
Hrvatsku delegaciju ove je godine popratila i novinarka-institucija Lina Kežić, iz kulturne redakcije koja bi se, prema najavama uprave HRT-a, trebala prebaciti u redakciju obrazovnog programa. Kao primjer još jedne prave osobe na pravom mjestu, onako profinjena i upoznata sa suštinom kulturnog sadržaja, nakon sudjelovanja u nedavnom apelu novinara i zaposlenika HRT-a o poboljšanju kvalitete programa, masovno nas je oduševila, rekavši svojim damskim načinom, da Linu Kežić mogu samo viličarem prebaciti iz redakcije. Iako uprava pokušava logično objasniti svoje nelogične poteze na javnom servisu građana jer se, prema njima, kulturni sadržaj koji sada postoji i u informativnoj i u redakciji obrazovnog programa toliko nepotrebno duplicira, zaista, teško je na drugo i misliti od silnog predoziranja kulturom koja se neprestano multiplicira pred našim očima. Ponovno dolazimo do bitnog, a to je opravdanost određene osobe na određenoj funkciji i, njezine kompetentnosti, kao rijetkog slučaja.
Program za kulturne frikove
Jer čak i kada prosječan gledatelj nije zainteresiran za kulturni sadržaj, čak i kada za vrijeme informativnog programa, ako mu ubace kulturu, ode na toalet, javni je servis dužan smjestiti je tamo, i donekle ublažiti liniju manjeg otpora. Stavljajući kulturu zasebno u mrsko obrazovanje ili na najavljivani egzotični treći program za kulturne frikove, samo će spustiti kriterije ionako niskog programskog sadržaja. Još više otvoriti vrata nenadmašnom Petru Vlahovu (ne bih ga više spominjala, ali neprestano inspirira) i njegovoj kompetentnosti za informativni program te sposobnosti da pronađe goste, takve, da kada bismo ih imali priliku gledati tjedan dana, bez problema bi započeo Treći svjetski rat.
Ipak, imajući u vidu da je ove godine proljeće u Leipzig stiglo ranije, da je bilo neočekivano puno sunca i topline unatoč sjeni koja se kao u horor fimovima nadvija nad hrvatsku kulturnu politiku, možda s ovim proljećem nade ima. Ne može se ona, naravno, polagati u jednu osobu u politici ili redakciju kulture, ali možda može u način na koji su novinari HRT-a nedavno apelirali, samoincijativno i angažirano, ili u način na koji nas aktualna ministrica kulture ovog proljeća predstavlja u svijetu, bez bojazni da će na pitanje o ciljevima, recimo kulturne politike, postavljenog na engleskom jeziku, odgovoriti sa: «Yes, thank you very much!». Možda, ako si dopustimo malo proljetnog optimizma, nada je utemeljena.
