U Natureu, jednom od najprestižnijih svjetskih časopisa, svoje je radove objavilo samo 20 znanstvenika s hrvatskom adresom. U časopisu The Cell, najboljem u području stanične i molekularne biologije, njih devetero. Zagrepčanka dr. Rosa Karlić ima samo 33 godine, a čak su tri rada u tim časopisima njezina. Svoj zadnji rad, objavljen prije nekoliko dana u Naturu, radila je s dr. Pazom Polakom, bivšim cimerom iz ureda čuvenog berlinskog Instituta Max Planck. Nazvao ju je jedan dan i pitao je bi li s njim radila jedno istraživanje. Naravno da je pristala, a zahvaljujući njihovim rezultatima danas znamo da se na temelju toga gdje se nalaze mutacije u tumoru može vidjeti iz koje je stanice taj tumor i nastao, dakle koji je bio primarni tumor, što može dovesti do kvalitetnije dijagnostike, a potom i do uspješnijeg liječenja. Jer kod određenog broja pacijenata, otprilike pet do deset posto njih, nije moguće odrediti na kojem je mjestu u organizmu tumor nastao. No sada se to mijenja.
Koliko će otkriće pomoći u boljem postavljanju dijagnoze i tretmana malignih bolesti?
Ovo nije revolucionarni lijek kojim ćemo izliječiti sve moguće vrste tumora, ali daljnji razvoj metode i rad na ovom problemu mogao bi dovesti do poboljšanja upotrebe ciljane terapije u pacijenata kod kojih je primarno mjesto nastanka tumora nepoznato. Naravno, između objave rezultata našeg istraživanja i konkretne primjene u dijagnostici stoji još puno rada i istraživanja, ali smatram da je to mali korak u pravom smjeru.
Koje ste sve vrste tumora istraživali?
Istraživanje smo proveli na osam vrsta tumora koje su uključivale melanom, karcinom jetara, glioblastom, multipli mijelom, karcinom dojke, kolorektalni karcinom i dva tipa karcinoma pluća. Istraživanje ćemo nastaviti i uključiti više tipova tumora zastupljenih s oko 1000 pacijenata.
Znanstveno okruženje u Hrvatskoj nije najbolje. Ipak, vaš uspjeh govori da se može?
Puno mi je pomoglo što sam provela četiri godine u Njemačkoj na institutu Max Planck, gdje sam stekla poznanstva koja su dovela do suradnji na različitim projektima. U znanosti je bitno surađivati, pogotovo u sustavu u kojem su ulaganja u znanost skromna.
Mislite li da većina hrvatskih znanstvenika i dalje to ne shvaća, da se mora otvoriti, surađivati, maknuti iz svojih sobičaka?
Kod nas ne nedostaje perspektivnih i kvalitetnih mladih ljudi, ali problem je u sustavu koji vas ne potiče da radite i odskačete. Umjesto da vas tjera naprijed, da budete što bolji, kod nas se događa obratno.
Najbolji je primjer za to upravo vaš. Najbolji časopisi objavljuju vaše radove, ali u Hrvatskoj nemate uvjete za zaposlenje u sustavu znanosti?
To je istina. Kod nas se za napredovanje gleda broj radova. Imam dvije i pol godine u kojima moram napredovati do docenta ili neću moći ostati na fakultetu. Trebam imati devet radova, a imam ih trenutačno četiri. Hoću li uspjeti, ne znam. Natječaji za radna mjesta kod nas se raspisuju dosta rijetko, a znaju trajati mjesecima, ponekad i godinama. Mislim da takav sustav nije dobar jer tjera ljude da teže kvantiteti, a ne kvaliteti, i potiče velik broj mladih, pametnih znanstvenika na odlazak u inozemstvo gdje će se njihov rad više cijeniti.
Znači li to da i vi odlazite?
Trenutačno se ne opterećujem time. Može zvučati prepotentno, ali uz moje radove neće mi biti problem naći posao. Ipak, voljela bih ostati jer mi je u Hrvatskoj lijepo. Znam da je znanost vani na višoj razini i da se ne možemo mjeriti s, primjerice, SAD-om. Ali život nije samo posao.
Ipak, mnogi odlaze i to baš vaši kolege znanstvenici?
Mnogo ih odlazi. Rekla bih da je gotovo polovica mojih studenata otišla. Kada sam se ja zaposlila 2006. godine, još se i moglo naći radno mjesto. Sada je situacija puno teža i posla u struci gotovo da i nema pa im drugo i ne preostaje.
Je li ženama lakše u znanosti ili je to i dalje muško područje?
Žena ima sve više, ali muškarci su i dalje na vodećim pozicijama. Njima je lakše zbog društvenih uloga koje su nama dodijeljene. Hrvatska je dosta statična, a u inozemstvu se od znanstvenika očekuje da mijenja laboratorije i da nema smisla cijeli život provesti na jednom mjestu te raditi uvijek jedno te isto. A ženama je to uvijek teže ako žele obitelj. I meni, koja nemam djecu, sada bi sa 33 godine bilo teže otići nego kada sam imala 26.
Kada ste shvatili da želite biti znanstvenica?
U četvrtom razredu srednje škole htjela sam studirati medicinu jer sam željela biti psihijatrica. PMF mi je bio drugi izbor. Iako sam "upala" i na jedno i na drugo, dan prije upisa počela sam shvaćati da ne želim studirati šest godina na medicini te da se na studiju treba nagledati i krvi. A ja sam htjela biti psihijatrica bez tog ostaloga. Pa sam se odlučila za PMF. Nisam znala pretjerano što me čeka, zamišljala sam da je to nešto kao iz CSI-ja.
Što radite kada ne radite?
Volim izlaziti, družiti se s prijateljima. Brine me jedino da ne sretnem svoje studente. Volim i putovati. Nemam previše vremena za takva zadovoljstva, a ni financijski si baš to ne mogu priuštiti, ali dobro...
Jesu li vam i roditelji znanstvenici i što kažu na vaše uspjehe?
Tata je izdavač, mama prevoditeljica. Jako su ponosni. Trude se razumjeti što radim, interesiraju se. Drago im je da sam to odabrala iako me znaju zezati da sam trebala raditi posao koji će mi omogućiti financijsku sigurnost.
>>Otkriće naše znanstvenice: Za sve karcinome znat ćemo odakle su se proširili po tijelu
kod nas mogu napredovati samo stranački podobni kadrovi, kriterij stručnosti u našoj zemlji nažalost nije potreban, jer su stručni ljudi trn u oku svim stranačkim neznalicama oko sebe