\"Molimo vas, dostavite nam tri miješane pizze u dvorište kod katedrale\", bila je narudžba kolegice iz jedne redakcije od koje je dostavljaču pizza iz obližnje pizzerije na Kaptolu prvo ispala telefonska slušalica iz ruke jer mu još nitko nije naručio dostavu u nadbiskupovo dvorište (!), a zatim je dostava vrlo brzo i uredno stigla do novinara, koji su se smrzavali toga zimskog poslijepodneva više od dva sata pred vratima Nadbiskupskog dvora čekajući da završi maratonski sastanak Bozanić – Račan.
Nitko nije mogao ni sanjati da će sastanak trajati gotovo tri i pol sata, o-ho-ho više od predviđenoga. Svi su mislili da je riječ samo o kurtoaznom posjetu novog premijera lijeve provenijencije, a susret se očito pretvorio u sadržajno druženje, sadržaj kojega nikada nije procurio u javnost.
Hrvatskoj javnosti, a napose onoj vjerničkoj, u tome je trenutku odaslana vrlo važna poruka, a to je da je između novog političkog vrha i crkvenog vrha uspostavljen, na očigled svih, razumijevajući dijalog i da će se, bez obzira na to što je na vlasti lijeva opcija (Crkvi tradicionalno nesklona), između Crkve i državne vlasti graditi mostovi suradnje i dijaloga pazeći da se ne prijeđu međusobne autonomije i suvereniteti.
Da će doista biti tako, do kraja mandata Račanove vladavine potvrdilo se imenovanjem dr. Gorana Granića kao čovjeka za vezu s Crkvom i ostalim vjerskim zajednicama koji je, osim osobnog vjerničkog habitusa, u te odnose ugradio mnogo profesionalizma, poštovanja i praktičnoga znanja o funkcioniranju vjerskih zajednica.
To je vrijeme ujedno označilo i kraj hadezeovske parade u prvim crkvenim klupama i lizanje oltara onih političara za koje se znalo da nisu vjernici (čast iznimkama poput dr. Jure Radića, Ljilje Vokić...) i da samo hine, tj. prikupljaju političke bodove, a da se pravo ni prekrižiti ne znaju. Upravo su vjernici tu novu stvarnost prepoznali kao iskrenu i poštenu jer se mnogim iskrenim vjernicima doslovce povraćalo od hadezeovaca koji su se gurali u prve crkvene redove.
Nasljednik Ivice Račana, aktualni premijer Zoran Milanović očito misli da je stvaranje takve klime u odnosu s Crkvom (čitaj: vjernicima, tj. pukom Božjim) i crkvenim vrhom nepotreban. Zato nije došao npr. na misu za domovinu pravdajući se kasnije kako on nije vjernik i da ne želi činiti upravo ono što su činili prijetvorni hadezeovci u svoje doba. I tu je doista u pravu i njegov je stav doista iskren i vrijedan štovanja, međutim, on očito nije svjestan svoje premijerske pozicije (kao što je nije bio svjestan ni u slučaju Vila Flloriana) i da svojim nedolaskom na misu za domovinu, na kojoj je listom cijeli državni vrh (predsjednik, koji je deklarirani agnostik i potpredsjednik Sabora koji teško da je promijenio vjeru otkako sam ga prije 20-ak godina upoznao kao predsjednika OOSKH Novog Zagreba).
A da se i premijerov dolazak očekivao, potvrdila je mala zbunjenost domaćina mons. Franje Prsteca, koji nije mogao pozdraviti premijera, ali ni njegova predstavnika, pa se osjetila mala nelagoda u zraku. No ta je mala nelagoda brzo prerasla u veliku jer premijer, htio to ili ne, bio svjestan ili nesvjestan, šalje Crkvi i vjernicima sasvim drugu poruku od one koju je mislio da je poslao, tj. da on nije vjernik i da mu nije mjesto na misi (kao Josipoviću i Leki) i da time ne želi hiniti privrženost i političku korektnost. I da će npr. na misu ići na Božić, koji je za njega kao nevjernika, zbog rođenja Božjeg, doista irelevantan za razliku od bogoslužja za domovinu, kojoj bi on najviše trebao služiti u ovome trenu.
No, da se to dogodilo u kontekstu Račanovih odnosa s Crkvom i one pizze koju smo spomenuli na početku teksta, premijerov izostanak s mise za domovinu bio bi posve nebitan. Ali u vremenu kada se Crkvi, odmah nakon preuzimanja vlasti, šalju poruke da je bogata jer živi na račun građana zato što se financira iz proračuna, da je vjeronauk u školi višak, da su njezini stavovi o umjetnoj oplodnji primitivni i nakaradni i da se upravo premijer Milanović založio za homoseksualne brakove, što Crkva negira cijelom svojom dušom, onda njegov nedolazak u crkvu sv. Marka ima znatno veću snagu od puke poruke da on nije vjernik.
Što je doista njegova privatna stvar. Ali dok je u Banskim dvorima, morao bi živjeti u gabaritima političkog konteksta koji se od njega očekuje. I to ne samo kad je riječ o Crkvi premda onaj dostavljač pizza još čeka da mu novinari ponovno naruče pizze u kardinalovo dvorište jer je i on bio svjedok povijesnog susreta Bozanić – Račan, iz kojega aktualni premijer može mnogo toga spoznati.
čekajte- ne snalazi se dobro on je i "građanin Bruxellesa i Zagreba - pa neki put zaboravi gdje je"