Zbrajajući žrtve krvoprolića u pojasu Gaze, Nova TV objavila je nedavno da je “u trotjednim sukobima poginulo više od 1000 osoba na obje strane” čime je dokazano ne samo to da se statistikom može dokazati baš sve, ovisno o primjeni, nego i to da primjena neopreznog zbrajanja baba i žaba na (poginula) ljudska bića kao malo što može djelovati istodobno i tragično i histerično komično.
Službeni podaci kažu da je poginulo 1300 Palestinaca i 13 Izraelaca, pa ako osim povijesno zloglasnog odnosa odmazde od 1:100 primijetimo i to da je postotak civila u ukupnom broju poginulih u Gazi onoliki koliki je bio u Vijetnamskom ratu, nezaštićeni televizijski gledatelj može samo strepjeti pred danom kad će u kakvom povijesnom dokumentarcu čuti i to da je “u sukobima između Vijetnama i SAD-a onomad izginulo 2,058.000 osoba na obje strane”.
Sve je, dakle, jasnije da pobjednika nema, a da su poraženi jedino civili – i zdrav razum. Čak i ekstremno desni član Knesseta Avigdor Lieberman, poznat po rasizmu prema izraelskim Arapima, izraelskim je medijima priznao ne samo to da pobjeda, odnosno uništenje Hamasa, nije postignuta nego i to da sve izglednije postaje da bi Hamas, razmjerno slabašnu terorističku organizaciju, u pojasu Gaze uskoro mogao zamijeniti puno opasniji i moćniji Hezbolah koji je 2006. izrazito ojačao svoj utjecaj, u prvom redu zbog propale vojne intervencije Izraela na jugu Libanona. Tragedija ne samo za palestinske civile, nehumano sabijene u Gazi, nego i za izraelsko civilno stanovništvo utoliko je veća što Hamas u Gazi nakon prekida vatre progoni svoje politički umjerene sunarodnjake.
Stoga nije čudno što vojni analitičari u Izraelu vrlo ozbiljno računaju s tim da bi svijet ove godine mogao svjedočiti još jednom krvoproliću na Bliskom istoku zbog naraslog ekstremizma i fundamentalizma na obje strane.
Ipak, osim sve glasnijih mirovnih aktivista, posebno u Izraelu, koji se ne mire s izraelskim državnim terorizmom kao odgovorom na Hamasove terorističke napade, može se primijetiti da su napadi prestali uoči dolaska na vlast novoga predsjednika SAD-a, što ne mora, ali bi možda ipak moglo značiti da ubuduće Izrael neće baš tako lako moći računati na američki veto u UN-u kao u eri Busha budu li se tenkovi opet zakotrljali ulicama Gaze.
