GOST SURADNIK

Žuži i kraj 'partizanske epopeje'

25.02.2008.
u 16:32

S “partizanskom epopejom” napokon je gotovo. Nisu je pokopala otkrića o partizanskim zločinima, nije ju uništio jauk što se razlegao iz otrpanih jama u koje su Titovi borci bacali svoje ubijene i polužive protivnike, nisu je srušile vjerodostojne knjige s popisima partizanskih žrtava i opisima zvjerstava, a ni znanstveni skupovi o skrivenim namjerama i opakim ciljevima partizanske gerile, nego ju je zauvijek dokrajčila jedna bivša partizanka, krojačica Žuži, ovom svojom pričicom:

“Za vrijeme rata bila sam tri godine u partizanima, u Ličkoj diviziji. U šumi sam i rodila, no odmah su mi uzeli i ubili dijete jer su Nijemci i ustaše bili blizu nas. Mi smo stalno morali trčati, a dijete bi možda plakalo i vikalo te nas tako odalo” (VL, 20. 2. 08.).

Nema više Tita kako jaše preko Romanije i vodi svoje divizije, nema više Lole Ribara i sedam ofenziva po šumama i gorama, nestade Kozare, Sutjeske i Igmanskog marša, nema više Ljubičice Bijele i njegovih “nebesko plavih očiju”, nema više ni moje “Zagrebačke partizanske fronte”. Nema više ničega što je kvasalo u znaku zvijezde petokrake, srpa i čekića, sve se stropoštalo u ponor priče gospođe Jelinek o tome kako su joj drugovi partizani uzeli tek rođeno dijete i ubili ga.

Kako su ga ubili? Samo iz pijeteta prema nesretnoj majci, na to pitanje neću ni pokušati odgovoriti. Pretpostavimo da su drugovi bili krajnje humani, nimalo nalik na zlotvore iz poslijeratnih sotonizacija ratnih protivnika koji su nedužnu dječicu nabijali na bajunete. Ali, ubojstvo djeteta je ubojstvo djeteta, ma kako nježno i obzirno izvedeno. I ma kako se izvršitelji umorstva opravdavali.

“Mi smo stalno morali trčati, a dijete bi možda plakalo i vikalo i tako nas odalo”, najstrašnija je od triju rečinica iz strašne priče bivše partizanke. Ključna je riječ u njoj “možda”. Novorođenče je ubijeno zbog toga što bi “možda plakalo”. Ubijeno je preventivno, iz predostrožnosti, prije nego što je i stiglo zaplakati ili zavikati. Iz literature, pučke predaje, Bulajićevih partizanskih epopeja, ali i američkih filmova, iz povijesti i mitologije... izranjaju slični tragični prizori. No svi su oni ili nikli u mašti ili su toliko daleko od nas da nam ne izgledaju stvarno. Imaju simboličnu vrijednost, a smisao im je u ocrtavanju tragičnosti sudbine.

Ovdje je riječ o nečemu bliskom i zbiljskom, o događaju iz našeg života, koji “partizansku epopeju” ili tzv. antifašističku borbu Titovih partizana raskrinkava kao prijesnu laž. U čemu su “antifašisti” bili bolji od fašista, ako su bili kadri proračunato, iz predostražnosti, ubijati svoju tek rođenu djecu!? Zašto novorođenče nisu stavili u košaru i ostavili ga svojim progoniteljima? MOŽDA bi preživjelo.

Želite prijaviti greške?