Titova prozivka u Splitu pogodila je Žuži koju je tadašnji jugoslavenski tisak već slavio kao ambasadoricu mode. Bio joj je to znak za uzbunu. Svoje dvoje djece sjela je u auto, uzela ono malo ušteđevine i krenula na put. Znala je točno kamo želi – u Švicarsku. No u ono doba nije bilo jednostavno prijeći granicu s djecom, prenijeti novac i sve to vlastitim automobilom. No mlada gospođa Jelinek – prezime prvog supruga nostalgično je zadržala cijeli život iako se on oženio Verom, guvernantom njihove djece zbog koje se brak raspao – uspjela je.
Strani je tisak njezino mađarsko ime Zsuzsanna “skratio” u Žuži, kako su je od milja zvali. Bila je najpoznatija modna kreatorica iza tadašnje željezne zavjese.
Bijeg iz Jugoslavije teško joj je pao, posebno nakon svega što je njezina obitelj prošla. Smaknuće braće ostavilo je trajni biljeg. Iako je bila ateistica, u biografiji “Život sa Žuži” napisala je da se u tim mračnim vremenima pitala gdje je bio Bog.
Poštenje i ljubav su hrana
Okretna, snalažljiva, spretna i nadasve vrijedna Žuži u Švicarskoj se brzo snašla. Zanat joj je donio novac za prehranjivanje djece, ali ubrzo i mjesto u švicarskim društvenim krugovima gdje je upoznala drugog supruga. Ubrzo se udala za Franka Lütyja, uglednog odvjetnika.
– Dobila sam ono što sam željela – švicarsko državljanstvo – znala je reći. U poratno vrijeme bio je to – zgoditak! Bio je predivan muškarac, fizički. Imao je status, ali nije imao ono nešto što bi me privuklo kao, recimo, Jelineku. Nije bio baš neki ljubavnik i nisam bila dugo s njim u braku. Umro je jadnik od srca, govorila je i pisala o svom braku žena koja je do svoje posljednje kolumne, a u magazinu Glorija napisala ih je čak 1088, imala svoju stalnu publiku.
Sa švicarskom putovnicom i nasljedstvom bilo je lakše živjeti pa se vratila u Zagreb. Položila je (1957.) i vozački ispit te imala svoj automobil, ford. Upravo se njime odvezla na sastanak u Varaždin, u tadašnji Varteks. Direktor Ivo Kurtalja bio je impresioniran i rekao joj je: “Ako ste tako hrabri da sami vozite auto, kako ste tek hrabri u svojem poslu”. Prihvatio je Žužin prijedlog za suradnju koja je potrajala 15 godina, a ona je Varteks odvela u New York, na svjetske modne piste.
Paralelno s modnim uspjehom Žuži je i treći put izrekla “da” pred matičarom. Treći suprug bio je Vlado Majer. Znala je reći da se za njega udala – iz osvete. Kome se osvetila, izbjegavala je reći. Brak nije dugo trajao jer to nije bilo ono pravo. Karijera joj je bila uspješna, živjela je na relaciji Švicarska – Zagreb – Opatija, u kojoj je kupila vilu s vrtom na samoj šetnici prema Voloskom. Poštenje joj je bilo vrlo važno, baš kao i ljubav koja ju je hranila, motivirala, inspirirala pa čak i – šalila se u posljednjem intervjuu za Večernji list – održavala mladom.
– Sve sam postigla hrabrošću, važno je u životu biti i pošten jer je poštenje velika ljudska vrlina – izjavila je u jednom od svojih brojnih intervjua. Posebno je bila ponosna na dobar odnos s damama kojima je šivala.
– Vrlo je važno vratiti im sav preostali materijal, znate. A to šnajderice ne rade. Pa se onda dama iznenadi kada na špici ugleda drugu u haljini s detaljima njezina štofa. Osim toga, vrlo je važno držati se dogovorena roka, i za probe i za isporuku. To su me naučili još u Francuskoj i toga sam se držala cijeli život .
“Atentat” na Trgu
– Riječ je ono što nikad ne smijemo pregaziti – poručivala je Žuži. Za sebe je znala reći da je upoznala mnogo ljudi, proputovala svijeta, ljubila, ali da je uvijek bila – samo šnajderica.
Čitav se njezin život nekako vrtio oko glavnoga zagrebačkog trga – ondje je prvi muž imao stomatološku ordinaciju, u Praškoj je ona imala prvi salon, a već drugi otvorila je na Trgu bana Jelačića. Ondje je doživjela i, kako je to svojedobno rekla, atentat. Nepoznati muškarac zaletio se u nju, srušio je i završila je u bolnici s prijelomom noge. Zlatno doba života dočekala je u sedmerosobnom stanu na uglu Splavnice i Trga bana Jelačića. Ondje je živjela sa svojim četvrtim suprugom, umirovljenim sucem Miloradom Ronkulinom, kojeg je zvala Milko.
Mirne i ugodne godine u braku provodili su u zajedničkim šetnjama dok god je Žuži bila pokretna, svakodnevnim malim ritualima, dijeljenjem vremena uz objed i laganu večeru. Naime, Žuži se brinula o svom zdravlju, izgledu i liniji. Držala se svojih 60 kilograma, a na licu bez bora pozavidjele bi joj i mnogo mlađe žene.
– Tajna je, mila – ispričala nam je – u četki. Ipak sam ja kći čovjeka koji je izrađivao četke. Vidiš, ja ti imam jednu četku s metalnim zupcima i svako se jutro dobro izmasiram njome. Vježbam lice osmjehom, a sve dok god sam mogla, vozila sam i sobni bicikl. Ljepotu treba čuvati, dotjerivati se, a muškarce svakodnevno osvajati. Nemoj to nikada zaboraviti – govorila je.
Teško bi bilo zaboraviti Žuži i njezine savjete koji će ostati zauvijek zabilježeni u njezinim knjigama. I danas, nakon njezine smrti, javnost je podijeljena oko stava prema Žuži, no nedvojbeno je riječ o ženi koja je plijenila pozornost svojom životnom pričom, energijom, životnom radošću kojom je zračila, hrabrošću da pomiče granice i bude pikantna i intrigantna bez obzira na dob. Provesti i nekoliko sati s njom uvijek je bio događaj. Bila je sugovornica koja se pamti .
>>Šnajderica koja je i Titu rekla: “Ne!”
>>Preminula legendarna Žuži Jelinek
POKOJ JOJ DUSI ALI JA NE ZNAM PO CEMU JE ONA CUVENA