Uvijek sam živio svoj posao. Mladim ljudima, primjerice svom sinu koji je upisao novinarstvo, kažem da se prije nego što uđu u ovaj posao pošteno zapitaju vide li sebe u tom poslu ili taj posao u sebi.
Radijski talk show "Gladne uši" Ljudevita Grgurića Grge u kojemu je gostovala umjetnica sevdaha Amira Medunjanin nominiran je u kategoriji Best Regularly Scheduled Talk Program na newyorškom festivalu najboljih svjetskih radijskih programa.
Riječ je o priznanju koje se donosi na osnovi prosudbi stručnoga ocjenjivačkog suda sastavljenog od gotovo 150 vrhunskih radijskih profesionalaca najeminentnijih radijskih postaja i servisa iz cijelog svijeta.
Nevjerojatne emocije u studiju
Zanimljivo je da je emisija "Gladne uši" jedina izvan engleskog govornog područja koja je nominirana u svojoj kategoriji. Konkurenti za nagradu dolaze iz Kanade, Novog Zelanda, Velike Britanije i Sjedinjenih Država. Istodobno, autoru i voditelju Ljudevitu Grguriću Grgi, u sklopu Dana HRT-a, uručena je godišnja nagrada HRT-a upravo za tu emisiju koja se četvrtkom u 10.30 sati emitira u programu HR2. O nagrađenoj emisiji, ali i zanimljivu životnom putu porazgovarali smo s nekadašnjom velikom televizijskom, a današnjom radijskom zvijezdom.
Kakav je osjećaj biti nominiran za najprestižniju radijsku nagradu na svijetu, svojevrsni radijski "Oscar"?
Osjećaj je predivan. Vijest je obradovala sve na HRT-u i mene osobno jer nije mala stvar biti među deset najboljih svjetskih talk show emisija. Sve to zvuči nestvarno, kao da sanjam. Posebno imponira činjenica da odabir nominiranih emisija radi 50 najvećih profesionalaca, sveučilišnih profesora, glazbenih producenata.
Kako je nastala emisija "Gladne uši"? Iza vas je već 308 emisija.
Startali smo u veljači 2009. Bilo mi je zadano da osmislim format talk showa. Najteže je bilo smisliti ime. Sinula mi je ideja "Gladne uši" zato što je ime koje dopušta da gladne uši slušatelja hranim zanimljivim temama. Danas možemo biti veseli i u segmentu glazbe, a već sutra ozbiljniji. Dakle, ništa me ne sputava u odabiru tema koje prezentiram slušateljima.
Imali ste puno zanimljivih tema, ali i gostiju, od znanstvenika pa do estradnih zvijezda poput Nives Celzijus?
To je upravo ono što sam i želio. U slučaju Nives Celzijus htio sam dokazati da je ta osoba zaslužila i nama pokazati koliko smo kao društvo ponekad licemjerni. Žena ne radi ništa loše, radi svoj posao, ima svoj san kao što bi svatko od nas trebao imati. Nevjerojatno je kako joj društvo ne dopušta da dođe do tog sna. Ona se uporno trudi i pobjeđuje. To sam pokazao kroz njezine dvije životne epizode – nagradu "Kiklop" – za koju se morala boriti pet godina da bi je dobila – i drugi primjer, koncert u Lisinskom u kojem je željela nastupiti. Unajmila je dvoranu i rasprodala koncert. U emisiji je Dražen Siriščević pitao sve dušebrižnike koji se bore za razinu kulture u hramu glazbe zašto nisu napunili dvoranu tjedan dana nakon Nives, kada je gostovao simfonijski orkestar iz Europe. Kada sam razmišljao koju emisiju poslati u New York, Amira je bila prvi izbor. U studiju smo imali sve – toliko se nevjerojatnih emocija izmiješalo u studiju. Amira je pjevala, plakala, smijala se.
O svojoj emisiji govorite s puno strasti, osjeti se odmah koliko volite to što radite.
Uvijek sam živio svoj posao. Sad kažem i mladim ljudima, primjerice svom sinu koji je upisao novinarstvo, prije nego što uđete u ovaj posao, pošteno se zapitajte – vidite li sebe u tom poslu ili taj posao u sebi. Imate li ga u sebi, bit ćete sretni gdje god taj posao budete mogli raditi. Takav sam bio u televizijskim danima, iako sam tada bio u javnosti pogrešno percipiran kao netko tko je pomalo narcisoidan zbog svih spektakala koje sam radio. No, pokazalo se da se i danas ljudi rado sjećaju tih vremena.
Zanimljivo je da ste završili produkciju u Beogradu, a prvi posao bio vam je pomoćnik direktoru filma Lordanu Zafranoviću?
Produkciju se tada moglo studirati samo u Beogradu. Iznimno sam ponosan što nas je bilo više od 400 koji su to htjeli upisati, a primilo nas je samo osam. Kako to u životu biva, imao sam sreće. Na jedno od pitanja koje mi je postavio dekan odgovorio sam upravo onako kako je to on na predavanju rekao dan prije. Što se tiče snimanja sa Zafranovićem, tu sam isto došao sasvim slučajno, preko čovjeka koji je dolazio u banku, u kojoj sam radio. Bila je riječ o jednom od vodećih ljudi Jadran filma. U ekipi je bio direktor filma koji je htio dokazati tom mladiću kako treba početi s malim stvarima, poput kuhanja kave i buđenja glumaca u pet ujutro. To mi nije bio problem, no kada je prijeđena ta granica edukacije, a počelo maltretiranje, napustio sam snimanje samo mjesec dana prije kraja. Tog dana sav očajan išao sam Jurišićevom i naletio na prijatelja Dobrivoja Kebera, koji me je pozvao na Radio 101, koji se upravo osnivao tih dana. Radio sam kultnu emisiju "Retrovizor", ali i organizirao spektakle poput "Yu rock legendi".
Vi ste ipak i dalje u kolektivnoj svijesti ljudi po "Sedmoj noći"?
Apsolutno. Nevjerojatno je što je prošlo više od 20 godina, a ta emisija je i dalje ostala moj zaštitni znak. Ljudi se i dalje prisjećaju tih lijepih emisija. Eto, u Osijeku smo na stadionu imali 25 tisuća gledatelja, usred rata, na manje od kilometra od borbenih linija. U pulskoj Areni rasprodali smo sve, gostovao je Falco kao velika zvijezda, zatim Gari Kasparov koji je taman postao svjetski prvak, dijelili smo dva automobila, dakle jedan jaki show. Na splitske Gripe doveli smo Mišu Kovača, koji je zapjevao prvi put nakon smrti sina Edija. Gdje god smo stigli, bilo smo rasprodani. Na neki način bili smo pioniri stvaranja velike produkcije. Evo, gledao sam nedavno Voice, koji me produkcijski podsjetio na moje emisije. Ono što je najvažnije je da je svaka emisija išla uživo.
Zašto ste na vrhuncu popularnosti otišli s televizije?
U životu je najveće umijeće povući se u pravom trenutku. Koliko god bio svjestan toga da punim stadione i arene, mislim da je to bio pravi potez. Poput Janice koja se povukla kad je bila na vrhu. Da sam bio zaista narcisoidan, kako su neki mislili, onda bih ostao na televiziji i pokazivao se u drugim emisijama. Zatvorili smo to prekrasno poglavlje koje bi se teško moglo više dizati.
Kako biste "podigli" "Gladne uši"? Vjerujem kako će vam ova nominacija i moguća nagrada biti odskočna daska da dođete i do nekih svjetski poznatih imena...
Ovo je stvarno dobro pitanje. I sam razmišljam kako emisiju napraviti boljom. Mislim da je to upravo na tragu mojih razmišljanja, da sad u emisiju dovedemo neke ljude koje možda nismo mogli ni sanjati.
Imate li možda neku želju, koga biste htjeli ugostiti?
Puno je tu jakih imena. Mislim da ću prvo ugostiti naše ljude koji su se dokazali u svijetu. To bi bio najlogičniji put. Stalno imamo osjećaj inferiornosti, a tu je toliko pametnih ljudi koje cijene vani. Drago mi je da radim u jednoj uglednoj kući koja je relevantna u europskim okvirima pa to i mogu.
Ne razumijem ove komentatore! Zasto tako negativno reagirate na neciji uspjeh!? Lijepo vam u tekstu stoji da je nominiran i tko radi odabir! Pa svidjao se on nekome ili ne doma u Hrvatskoj, nije odabran zbog toga sto je nekomm u rodu ili u istoj stranci. Pa onda molim lijepo, malo pozitivnosti ne bi skodilo, zar ne!