Ne o nama novinarima i medijima, nego ne znam što bih
mislila uopće o nama ljudima, ako nam je, uglavnom svima, među udarnim
vijestima da je neka Lana Klingor napala istarske zvončare zbog krzna.
Na Trgaču, svojoj metropoli, došli su se predstaviti kako bi
promovirali svoje fašničke fešte. Na samoborske
vrane nije se, začudo, obrušio nitko, a zagovornici Hrvatske
bez krzna “u nacionalnoj kampanji” sudarili su se
sa zvončarskim kožusima. I u što se u čas pretvorilo
plakatno “Ja sam šupčina. Ja nosim
krzno.”?
U to da smo šupčine bez izuzetka. Ne toliko što
nosimo krzno ako redovito i ispod hlača depiliramo noge, koliko zbog
dubine vlastite gluposti. Kao da glavu nosimo u šupku!
Poslije gole sirotice s plakata i nekoliko drugih estradnih
“djelatnica” eto ti u naslovu još jedne
za koju se normalni, obični ljudi pitaju: tko je sad to? Ma
nek’ je i posred metropole “oko dvjestotinjak
građana osudilo muško ubijanje životinja zbog
krzna”, ali što uopće ima neka Klingor napadati
zvončare (ej, zvončare!) agresivno (kao da jede meso!) od kojih je mora
odmicati policija? Ako se agresivni aktivisti kao zauzimaju za prirodan
život biljaka i životinja, o čemu onda zvone zvončari?
Djeca s asfalta, a bogme i sa stejdža i iz bekstjedža (piši:
stage, backstage!), koja vjerojatno nisu kak’ spada ni stala
u svakidašnji životni kal, strašno su u
globalnome trendu. I nek’ budu, nemam prigovora. Ali ostajem
bez riječi što nemaju pojma o vlastitoj baštini,
koje su živi dio upravo zvončari. Mogu misliti što
napirlitano zaštitari prava životinja misle o uznojenim
“primitivcima” koji drmaju i buče zvoncima! A
njihova ovčja krzna maska su iskonskija od stajlinga tobožnjih zvijezda
i zvjezdica iz naslova.
Upravo drevne maske govore o istinskome spoju čovjeka i prirode! O
njegovoj bliskosti i sa životinjama i s biljkama. O cjelovitosti života
u kojoj ne nedostaje ni krvi, ali ni radosti, ni
darvinističke borbe za opstanak u kojoj nije bilo mnogo mjesta za
premišljanje i svjesni izbor hoćeš li jesti meso,
nositi krzno i slično. Zvončarske maske govore kako su ljudi
još zimi obilazili njive-hraniteljice te se, zapravo
baš ekološki, iz okoliša odjeveni u
otpad, u nakaradne spodobe od krzna – jer tada još
nije bilo umjetnih! – suprotstavljali zvonjavom zlu, silama,
nesrećama, boleštinama i štetočinama. Prizivali
plodnost i život. Je li djelovalo tada, ne znam, ali čini se da je
njihova zvonjava danas i protiv obične gluposti nemoćna.
VRT ZEMALJSKI
Zvončari
