Večer se spuštala nad dolinu, mjesec je blistao i paučinu pleo duž
zvijezdama poprskanog neba. Josip je pogled uperio u visine, zagledan u
tamni prolaz između svijetlih niti. Nebo je bilo gotovo isto kao
nekada, kao Tamo; možda se tek pokoja zvijezda ugasila otada, ali je
sveukupna slika treperila u Josipovim očima poput naizgled jasne
zagonetke. Nespokoj je tukao njegovim srcem, premda je slutio da
neminovnost nosi svojevrsno blaženstvo i smiraj unatoč uzburkanosti
kojom gonjena i valjana, sručit će se u ponovljene korake.
Prije godinu dana na kurdistanskim visoravnima javio mu se glas u snu:
“Sprema se veliki progon, vlasti će tražiti tebe i tvoje želeći vas
zatočiti i pogubiti u tišini. Uzmi najnužnije stvari, podigni Mariju i
sina te odmah krenite put obećane zemlje. Ja ću vas voditi do dalekih
krajeva i slijedeći mene stići ćete u Hrvatsku, malu zemlju u kojoj
naći ćete privremeni dom i zaklon pred mačem što opasno visi i prijeti
iznad vaših glava!”
Kao nekada tako ni sada Josip nije sumnjao već je bez dvoumljenja s
obitelji krenuo u daleku neizvjesnost. Prolazili su raznim predjelima,
pješice i katkad kojekakvim prijevoznim sredstvima kad bi im se na
sporednim putevima smilovao pokoji vozač i pokupio ih do sljedećeg
bespuća. Morila ih je glad a često i žeđ, ali kad bi zastali da se
odmore, međusobno su se ohrabrivali i ni u jednom trenu srdžba nije
preplavila njihove duše.
Gnjevu u njihovim pogledima nije bilo mjesta. Najveća zabrinutost tukla
je njihovim bilom zbog djetešca, a ono je naizgled lakše od njih
prevladavalo valove iscrpljenosti. Pače, u svakom njegovu pokretu
lepršala je neobjašnjiva radost, u svakom titraju lica zarila se
lucidnost i blagost; djetešce je mršavo i sitno isijavalo nevjerojatnu
životnu snagu za svoju dob i okolnosti koje su ih snašle na njihovu
sudbonosnu putu.
Sada, nakon što su prošli nekoliko državnih granica i nakon što su
prevalili put kakav bi i kakvu dobro opremljenom gorostasu bio
nepromostiva prepreka; sada, kad se nalaze u obećanoj Hrvatskoj, među
dobrim ljudima kako je glas s visina opisivao starosjedioce, Josip je
čekao novi znak, neki znamen prepoznavanja i smjerokaz za nove odluke.
Marija i djetešce su mirno spavali na neudobnim i polurazvaljenim
krevetima, tu u Ježdovcu, u mjestašcu nadomak velikoga grada.
Josip je udisao svjež zrak, no protok misli nije dopuštao da ga
prijesnost noći omami i dozove san na oči. Svi su, Marija, djetešce i
još stotinjak izbjeglih jadnika spavali, samo je Josip bdio tiho moleći
i netremice zagledan u nebo. “Bit će sve u redu, ovdje su ljudi
donedavno patili i znaju što je čemer i nevolja...”, hrabrio je samog
sebe.
Pred zoru iskrao se iz prihvatilišta i uputi se prema sjeveru, u
Hrvatsko zagorje gdje ih čeka novo konačište. Načuo je od raspričanog
čuvara da se u Stubičkoj Slatini radi veliko središte za prihvat
izbjeglica što su ovamo došli tražeći komad sunca, krišku kruha,
gutljaj vode, lijepu riječ, nadu... Već ga dugo glas nije pohodio pa je
Josip odlučio svojim očima vidjeti sljedeću odrednicu htijući
pripremiti Mariju i djetešce na novo vrijeme. Vrijeme prije vremena.
Nakon dobra sata hoda stade mu kamion i poveze ga. Začudo, vozačev cilj
je bio u Stubičkim Toplicama, a to je nedaleko od Slatine kroz koju
mora proći te je u ranim satima vedrog proljetnog dana Josip bez većeg
napora dospio u mjesto svojih očekivanja. Pomislio je kako je to dobar
početak. Pomislio je da nije napušten i da se polako ispunjava zadatak
koji mu je bio povjeren. Zadatak kojemu nema uzmaka. Zadatak koji je
neusporediv s ljudskim pregnućem bilo koje vrste.
Sivkasta pahuljasta magla dizala se u zrak i pod tracima sunca hlapjela
poput benzinske pare. Žamor pokrene Josipa ka okupljenom mnoštvu,
stisnutom na neveliku trgu usred dugačka mjestašca. Uskomešana gomila
zibala se kao vjetrom uzgibani osinjak, a iz njezine utrobe dopirali su
isprekidani povici:
“Svi smo mi Gubec! Zagorci za čisto Zagorje! Nećemo izbjeglice! Idite dalje! Ne damo naše brege! Tu samo mi navek živimo!”
Što je sad ovo, pitanje protutnji Josipom kao siloviti, kerozinom
gonjeni turbomlazni motor. Usne, obrazi zadrhtaše i bol se nepoznata
razlije njegovom dušom sipajući igličaste vrške u nepripremljeno,
dobroćudno srce.
“Vun potepuhi! Nećemo bogčiju pri nami!” iz petnih žila sipao je mrske
riječi oniži čovječuljak ljubičastog nosa prislonjen na drveno raspelo.
“Nek zagrebačka gospoda najdu drugo rešenje! Kaj su Zagorci bedaki!?
Nismo mi norci! Nije tu mesto svetskim bitangama!” podvriskivala je
zapjenjena ženica dok joj se oko vrata klatio zlatni križ na podebljem
lancu.
“Mir! Mir!” provali se glas iz zvučnika. Jedan od onih na pozornici zagrmi.
Ah, sad će valjda i koja mudrija riječ doći na red, pomisli zabezeknuti
Josip. Sad će starješine uputiti rulju, razuvijeriti je, prizemljiti...
Kratko je trajala njegova nada. Zaredale su, istinabog nešto malo
dorečenije, misli, ali i dalje nadahnute vizijom o nepotrebnosti
osnivanja prihvatilišta. Govorilo se o postocima hrvatske krvi, o
turističkim ambicijama cijeloga kraja gdje se gubi bilo kakva spremnost
na ustupak, volju, milosrđe...
Josip se lagano okrene na petama i uputi se niz cestu. Sunce je
pretapalo sjaj duž asfaltne vijuge, magla je posve nestala kao da je i
nije bilo, zvučnici su i dalje treštali sirovom odlučnošću govornika, a
Josip, nakratko izgubljen u svemiru, vukao je betonske noge, olovnu
dušu, tmasto srce sve dalje i dalje od mjesta gdje su bespoštedni
rafali izrešetali ufanje poput rojeva krupne sačme.
Sa svakim novim korakom Josipove su se misli pribirale, stvarale dobro
poznati kolaž mirnoće i razbora. Odlučio je otpješačiti do Ježdovca
kako bi imao dovoljno vremena da pripremljen pristupi Mariji i nađe
pravo objašnjenje za ono što je čuo, vidio, osjetio do kosti. Povremeno
bi bacio pogled uvis; tad mu je nova snaga nadirala i njegovo koračanje
pretvarala iz onemoćaloga klatrenja u gotovo vojnički odmjeren hod.
U sam sumrak uvukao se u krug, kroz otvoren prozor ušao u prostoriju
gdje su u kutu sjale Marijine oči i gdje je djetešce mirno disalo u
neremećenom snu. Josip spusti dlan na meko tjeme, drugom rukom obgrli
Marijina ramena i bez riječi uđoše jedno drugom pod trepavice. Držali
su se tako sekundama, minutama, a moglo je biti i satima, danima,
cijelom vječnošću...
“Oprosti mi! Pogriješio sam! Ovo nije ta Hrvatska!” progovori Josip.
“I što sad?” zabrinuto, ali bez prijekora reče Marija.
“Sutra ćemo dalje na put. Čuo sam da negdje dalje na sjeveru postoji
Bijela Hrvatska. Valjda je to prava Hrvatska, ona o kojoj mi je Otac
prišapnuo.