Stajao je usred polja lubenica posađenih na foliju, ispred njega zelenio se grašak, a iza njega je bila milijun kuna vrijedna 176 metara duga konstrukcija sustava za navodnjavanje, na kotačima, koja se kreće brzinom od 40 metara na sat. Kanal koji je zbog navodnjavanja polja sam prokopao dijelio ga je od njive na kojoj su njegova supruga Snježana i nekolicina žena brale šparoge, zasijecajući svaku alatkom s drškom. U tome mu je trenu zazvonio telefon. Iz njegova izraza lica zadovoljstvo se iščitalo u trenu. Kako i ne bi Mirko Bošković iz Cerne bio i zadovoljan i ponosan kada je bio primio poziv iz grupacije REWE, s viješću da je “Europa jako zadovoljna kvalitetom hrvatske šparoge” i da je ta delikatesa s istoka Hrvatske bolja i od talijanske.
– Naša je priča, po pitanju Slavonije, vrhunska. Prije pet godina registrirali smo zadrugu, ima nas deset koji proizvodimo šparogu i imamo još sedamnaest kooperanata. Lani smo proizveli 52 tone šparoga, 56 posto je otišlo u izvoz. Ove godine samo u prvih 20 dana branja već imamo oko 50 tona. A berba traje 52 dana – zadovoljno kaže Mirko dok nas preko drvenoga mostića što spaja njegova polja vodi na drugu stranu, kako bi nam pokazao da su njegove površine okružene vodom – to se Bitulja ulijeva u Biđ, kotrlja se ovdje i Berava, u blizini je trasa dugo najavljivanoga kanala Dunav-Sava...
– Mi smo mala Venecija, toliko je vode, kraj je idealan za povrtlarstvo, a nitko ništa ne radi. Bogu za plakat. Kume moj, nema ljudi – govori Mirko, poljoprivrednik koji je važnost navodnjavanja odavna prepoznao, uloživši bogatstvo da bi njegova zemlja imala dovoljno vode, što mu se vraća kroz količinu i kvalitetu proizvoda.
U povrtlarstvu je ovaj 53-godišnjak posljednja tri desetljeća. Osim zelene šparoge, na ukupno 42 hektara uzgaja i grašak, šećerac, papriku, cvjetaču, lubenice i soju. Na istoj njivi u godini posadi i po tri različite kulture. Kada mu je prijatelj kazao da muku muči s korovom u šparogi, zainteresirao se za tu biljku iz obitelji ljiljana, kopao po literaturi, pa se “zagrijao” za njezin uzgoj. Naposljetku je diplomirao upravo na šparogi, na Poljoprivrednome fakultetu u Osijeku, koji je upisao kao 45-godišnjak.
– Kristina, moja najstarija kći, nakon završene srednje škole otišla je raditi u policiju. Bližio se ulazak Hrvatske u EU, znao sam da će nam trebati odgovorna osoba u obrtu, netko sa završenim fakultetom. Pitao sam sina Franju hoće li studirati on ili ja. Na kraju sam ja upisao i završio fakultet. Kad nešto započnem, nema odustajanja. Sada surađujem s profesorima koji su mi predavali. Radimo na mikrobiološkoj zaštiti, ako uspijemo, bit će to revolucija u ekološkoj proizvodnji šparoge – kaže uvodeći nas u pogon poljoprivredne zadruge u obližnjim Andrijaševcima, gdje su žene sortirale i šparogu pakirale u svežnjeve od po pola kilograma, za tržište Hrvatske i Europe kamo odlazi pod etiketom CRO šparoga. U dvije smjene radi ih oko 35. Posla je preko glave, pogotovo u polju gdje šparogu valja brati i dva puta dnevno, da ne preraste. Bošković proizvodi i sadnice šparoga, prva je berba nakon tri godine, a vijek biljke oko petnaest godina. Po hektaru je prosječno oko pet tona prinosa, zadrugari pod šparogom imaju oko 60 hektara zemlje. Ulaganja su velika, ali ni dobit nije zanemariva, oko 50.000 kuna po hektaru.
– Težak je to i krvav posao, treba ga voljeti. Opet, to je budućnost Hrvatske. Imam petero djece, a i peto je unuče na putu. Budu li htjeli raditi, eto im Njemačke – govori ovaj poljodjelac čija su djeca u dobi od pet godina – koliko je najmlađem Petru – do trideset godina – koliko ima najstarija Kristina. Franjo Ljubo ima 26 i on uveliko radi s ocem. Tu su još 15-godišnji Josip i šest godina mlađi Ivano. Njihov tata ujedno je inovator koji je sam pravio strojeve za svoja polja. Ima stroj koji može raditi jedanaest operacija – bacati gnojivo, valjati zemlju, sijati šparoge, zagrtati...
– Nijemci imaju drukčiju priču i njihovim se strojevima ne može raditi u našim krajevima, zato sam sam napravio ono što meni treba – pokazuje nam Mirko priključke. Kazavši nam još kako se u slobodno vrijeme opušta sviranjem gitare te da piše pjesme, morao se požuriti na sastanak s delegacijom pristiglom s Malte, zainteresiranom za proizvodnju kukuruza na ovdašnjim poljima. Uspiju li pregovori, ratari će moći odahnuti jer će imati siguran otkup. A poduzetni Mirko zacijelo će preko kukuruza na tržište ove otočne države plasirati i prvoklasne zelene šparoge s istoka Hrvatske.
Svaka cast, uzimas urbanim progresivnim ljevicarima svu argumentaciju, da se u Hrvatskoj od Rada moze dobro zivjeti