Cesta koja vijuga između kuća iz čije unutrašnjosti proviruju stabla, a nekoć uređena dvorišta progutalo je šipražje, račvala se na dvije strane. Asfalt je vodio prema Našicama, a do Mokreša je valjalo makadamom. Ispred kuće na sredini sela – a sredina je blizu i početku i kraju jer ovdje živi samo 13 stanovnika – skakuće desetogodišnjakinja duge kose spletene u pletenice. Zove se Dora Nekić. Najmlađa je u Mokrešu, jedina osnovnoškolka pa samo po nju u selo dolazi autobus kojim putuje do škole u Čaglinu.
Sjurila se Dora u hipu pokraj stabla lipe prema ribnjaku s 11 izvora, u kojemu plivaju šarani, izvući šeprtljavo janje koje je skliznulo u vodu pa mu je iz nje virila samo glava. Zatim je brzo zaokružila stado ovaca iza kojeg su bile košnice s pčelama i dojurila do velike drvene ljuljačke, zavalila se u nju i, njišući se, promatrala ljepotu ispred sebe. Ari, Benu, Cezar i Olga vrzmali su se oko nje veselo mašući repovima. Džina je ostala u dvorištu, nedaleko od koza koje su brstile travu između stabala starih sorti jabuka i krušaka. Jarac Joka u svome je kutku ovoga prostranstva bio ispod stabla gloga. Iz obližnjega Zdenkovca uto se začulo zvono:
– Opet je netko umro – izgovara Dorin brat Ivan, učenik 2. razreda srednje medicinske u Slavonskom Brodu.
Njihovi roditelji Anita i Milan nemoćno sliježu ramenima. U Mokreš, Anitino rodno selo, njih su dvoje došli prije 19 godina iz Požege gdje je Anita radila u veterinarskoj stanici, a Milan je do umirovljenja bio vojni policajac. Osim kad su se rodili Ivan pa Dora dolazaka u selo više nije bilo. Odlazaka jest.
– U početku smo imali dvije krave, dvije junice, stari traktor i 18 jutara zemlje. Ljudi su bili sumnjičavi, mnogi su vjerovali da nećemo uspjeti, govorili su da ćemo izdurat’ jednu godinu, a mi smo i dalje ovdje. Sve u životu nosi ljubav, a uništava strah. Od krava smo odustali, ja sam bila alergična na kiselinu mlijeka. Imali smo 150 košnica pčela, nakon pomora ostalo ih je 90, al’ opet ću se ja vratiti na staru brojku jer od pčela školujem dijete u Brodu. Držimo ovce i koze od čijeg mlijeka mjesečno napravim oko 35 kilograma sira. Složili smo život tako da nismo tipični poljoprivrednici, a dobro živimo, punim plućima. Ako radiš bez ljubavi i preko volje, ništa od toga. Mi smo izgleda nešto vratili i prirodi – u potoku su opet riječni rakovi, tu su i kornjače čančare – izgovara 41-godišnja Anita.
Završila je srednju tekstilnu, zatim se školovala za poljoprivrednoga knjigovođu, na Veleučilištu u Požegi osposobila se za pčelaricu, položila je ispite za rukovanje svim poljoprivrednim strojevima te motornom pilom. Lani je bila najuzornija seoska žena u županiji te prva pratilja ovog izbora na državnoj razini. Svih četvero Nekića pjeva i pleše u KUD-u Poljadija iz tridesetak kilometra udaljenoga Grabarja. S njima u kući živi i Anitin otac, prevalio je osamdesetu, a od silnih batina koje je dobio devedesetih, kad su napadači iskoristili ratno vrijeme kako bi istjerali svoju pravdu, ostao je bez pola lica i bez vida.
Zbog problema s kralježnicom Milan je bio operiran pa u fizičkim poslovima ženi ne može odveć pomoći. Dok je bio u bolnici, njegova je supruga nazidala pecalo – dvorišnu kućicu u kojoj je pečenjara. Anita jedina u selu ima oružni list, zbog čagljeva i lisica koje ovuda švrljaju. Postavlja ona i pločice, na kuću je “nabacila” fasadu, na sajmovima prodaje svoje ekološke proizvode – med i kozji sir. Po janjce kupci dođu u selo.
– Ima tu sto mogućnosti. Samo treba volje – kaže Milan pokazujući nam na zaslonu mobitela što se u tome trenutku događa u staji s ovcama. Svoje su gospodarstvo Nekići stavili pod videonadzor pa na televizorima i mobitelima mogu pratiti što se događa u njihovu carstvu u kojemu je oko 220 ovaca, janjaca, koza i jarića.
Od mogućnosti koje se nude, ova se obitelj vidi u seoskome turizmu. Sve je spremno za apartmane, a Anita nam pokazuje gdje će biti prostorija za apiterapiju koja će se dijelom biti komercijalna, a dijelom humanitarna, jer će terapija za one slabijeg imovnog stanja i narušena zdravlja biti besplatna.
– Prodavat ćemo svoju janjetinu, no ne po cijeni kao u restoranima – govori Anita, a djeca, oboje odlikaši, pozorno slušaju.
– Bit ću fizioterapeut, ali sam siguran da ću se i ja baviti poljoprivredom – kaže Ivan dok njegova sestra juriša prema ribnjaku kako bi još jednoga nestašnog janjca izvukla iz vode.
