Na HBO Max sinoć je počelo emitiranje nove srpske serije "Sablja", koja se bavi ubojstvom i posljedicama atentata na premijera Zorana Đinđića. Taj moćni politički triler kreirali su i režirali Vladimir Tagić i Goran Stanković, autori koji su akcijske snimke "iz ruke" izmiješali s arhivskim materijalom uličnih prosvjeda nakon otetih izbora u rujnu 2000. godine, kaosa nakon atentata na srpskog premijera tri godine poslije i posljedičnih masovnih uhićenja pripadnika zemunskog klana, koji je bio upetljan u likvidaciju.
Osim što se gleda kao najuzbudljivija lekcija iz povijesti, ova ansambl-drama okuplja i neka od zaista najvećih regionalnih glumačkih imena, među kojima su i naša Tihana Lazović u ulozi Đinđićeve supruge Ružice te Bojan Navojec kao mafijaš Dušan Duća Spasojević. Đinđića odmjereno igra Dragan Mićanović, Predrag Bjelac je Vojislav Koštunica, a posebno su uvjerljivi Marko Grabež u ulozi Čede Jovanovića i Sergej Trifunović kao ratni zločinac Milorad Ulemek Legija. Prve dvije epizode "Sablje" gledala sam još ljetos u Sarajevu, a razgovor s njezinim autorima te producenticom Snežanom van Houwelingen zatražila sam odmah nakon izlaska iz kina, jer ne radi se samo o izvanrednoj novoj seriji nego i o prvoklasnoj temi koja je trajno odredila put Srbije i regije.
Kako je došlo do toga da radite seriju o Đinđiću?
Vladimir: Nas troje smo već zajedno radili jednu seriju, "Jutro će promijeniti sve", koja je našom odlukom imala samo jednu sezonu. Radiotelevizija Srbije željela je da nastavimo sa snimanjem, a kada smo im rekli da to ne želimo, direktor RTS-a rekao je da bi, prije nego što ode u penziju, htio da RTS napravi seriju o Đinđiću. To je bila tek općenita ideja, a onda smo nas troje sjeli i krenuli ozbiljnije razgovarati o mogućnosti da je snimimo. Shvatili smo da nam je to primamljivo jer svi imamo snažan odnos prema tom čovjeku i događaju, zbog čega osjećamo dužnost prema sebi i zemlji u kojoj živimo da se time pozabavimo. Ušli smo u pisanje i dva mjeseca nakon toga već smo imali nacrt ideje, otišli na RTS i prezentirali kako mi vidimo taj događaj i kako bismo ga htjeli ispričati. To je bilo početkom 2019. godine. Od te prvobitne ideje do onoga što smo na kraju snimili koncept se nije dramatično promijenilo, ali nam je trebalo tri godine za istraživački rad.
Goran: Pitaju me ljudi zašto je trajalo toliko dugo. Kažem im da nije teško doći do devedeset posto kvalitete, ali do devedeset i devet posto je potrebno isto toliko, ako ne i više rada. Mnogi stanu na devedeset posto, to zvuči u redu, ali ako uložite taj trud, ipak se izdvojite. To dokazuje sav feedback s festivala, gdje smo vidjeli da se isplatilo raditi četiri godine na razvoju 'Sablje'.
Snežana: Nama je bilo jako važno da napravimo seriju koja nije samo lokalna i regionalna. Jako smo se radovali premijeri na RTS-u i u zemljama regije, ponajprije smo je radili za našu publiku, ali bilo nam je važno da serija može putovati međunarodno. Projekt smo prvo predstavili u Sarajevu, gdje smo dobili nagradu, podršku europskog distributera Beta Film i mnoge potencijalne koproducente. Kasnije smo u poodmakloj fazi prijavili projekt na Midpoint TV Launch, gdje smo sa stručnjacima iz Netflixa, HBO-a i drugih radili na tome da serija bude razumljiva međunarodnoj publici. Možda je taj proces trebao trajati duže – to je tih desetak posto o kojima Goran govori. Zahvaljujući tome, Beta Film je distributer, dobili smo nagradu u Cannesu, a serija se uspješno prodaje i na druge teritorije, ne samo na HBO. Za taj uspjeh zaslužni su i fenomenalni koscenaristi Dejan Prčić, Marjan Alčevski i Maja Pelević.
Puno se pisalo o odgađanju datuma premijere "Sablje", koja je na RTS-u trebala krenuti u veljači. Tu je bilo i nekih teorija zavjere – ljudi su mislili da ste pod političkim pritiskom odgodili prikazivanje, da je serija bunkerirana...
Goran: S obzirom na to da je tema toliko kompleksna te i dalje rana u našem društvu, naravno da će se cijela serija i sve što se oko nje događa promatrati iz političke prizme. Toga smo svjesni, posebno sada u vrijeme srpske premijere. Događaj koji je seriju odgodio protumačen je kao politički utjecaj, a zapravo smo bili primljeni na Cannes i jedan od uvjeta bio je da serija nije prikazana nigdje izvan Srbije. RTS nije imao načina da zaustavi kablovsko prikazivanje, pa smo premijeru pomaknuli na kraj listopada. Tu postoji puno tumačenja vezanih za političku situaciju u našoj zemlji i nadamo se da će prikazivanje sada nadoknaditi izgubljeno vrijeme te opravdati sav hype i tenziju koja se ovih mjeseci stvarala.
Snežana: Istina je da nam je pomicanje donijelo golem hype i epitet najiščekivanije serije godine. Malo me i zabrinjavaju ta visoka očekivanja. Kada je u veljači izišao trailer, bilo je mnogo komentara – svi imaju svoje mišljenje, kako se to dogodilo, zašto... Već smo tada bili iznenađeni bujicom osuda sam na temelju trailera, iz kojeg se ništa nije moglo vidjeti. Teško je predvidjeti kako će se stvar razvijati, jer svi imaju svoje mišljenje i agendu. Sada kada kreće emitiranje, a pogotovo kada se završi osma epizoda, počinje krizni PR.
Vladimir: Kada je Goran ispričao prijateljima i roditeljima o seriji, jedan obiteljski prijatelj je rekao: 'Kako radiš seriju o tome? Pa dva čovjeka u Srbiji ne mogu se dogovoriti što se tu dogodilo!' Svjesni smo da je publika neće gledati kao obični gledatelji, nego iz prizme vlastitih političkih stavova. Mi se obraćamo širokoj publici i nadam se da će glavno iznenađenje biti to što smo 'Sablju' radili beskompromisno, bez zadrški prema bilo kome. To je bio naš cilj i naša želja i nadam se da će to biti pozitivno iznenađenje. Nadam se i da će je naši ljudi ipak uspjeti sagledati i kao fikciju. Nemamo namjeru biti produžena ruka pravosuđa i suditi ljudima. Kao filmski autori pokušavamo izvući dublju poantu o društvu kojem pripadamo – više poetskom slikom stvarnog događaja nego kao faktografski nastavak suđenja.
U vremenu o kojem govorite mafijaši su imali status rock-zvijezda, a ujedno i praktički odriješene ruke da rade što hoće zbog premreženosti s aparatom Državne bezbednosti i pravosuđem. Biste li rekli da je uloga mafije u Srbiji danas slabija ili samo drugačija?
Goran: Devedesetih je veza između kriminala i države znatno ojačala, a ratovi su pomogli da se ta veza učvrsti. Postojao je kaos koji je trebao biti kontroliran, a ulice najbolje kontroliraju kriminalci, a ne policija. Kad se te struje jednom spoje, teško ih je razdvojiti. Kada je došla demokratska promjena, bilo je jako teško prekinuti tu vezu koja je spojena na svim razinama. S Đinđićem je taj proces započet, ali nije završen prije nego što je ubijen. U posljednjim danima njegove vlade trajala je utrka – hoće li uspjeti prikupiti dokaze i uhititi kriminalce ili će mafija prije toga stići do Đinđića? Nažalost, čovjek je stradao u toj utrci, a nakon toga je operacija 'Sablja' imala zadatak obračunati se s kriminalom. Donekle je bila uspješna, na tome smo kao društvo temeljno radili, ali neke je spone očito nemoguće prekinuti.
Vaš glumac Sergej Trifunović ustvrdio je da su ljudi koji su sudjelovali u tom ubojstvu i dalje u strukturama vlasti, a bivši predsjednik Vlade Srbije i Đinđićev izravni nasljednik Zoran Živković javno je rekao kako je svaka serija o Đinđiću nužno protiv trenutačnog režima. Slažete li se s tim?
Vladimir: Nadam se i vjerujem da serija o Zoranu Đinđiću ima dublju misao i ideju od toga da se obračunava s jednom političkom frakcijom, strujom ili vlašću. Serija se temelji na arhetipskim načelima po kojima kompleksno društvo funkcionira. Svoditi je na sukob s jednom vlašću bilo bi banaliziranje onoga što želimo reći. Neki će je političari koristiti za svoje međusobne obračune i sukobe, na to ne možemo utjecati, ali vjerujem da smo napravili nešto snažnije, što može biti relevantno i za deset do petnaest godina, kada bude vladala neka druga politička opcija. Ona neće izgubiti vrijednost kad ovo vrijeme prođe – to je naša želja, da preživi zub vremena.
Snežana: U tom je kontekstu važno istaknuti da serija jako dobro komunicira s publikom izvan naših granica – vjerujem da to govori o njezinoj kvaliteti, a ne samo o političkom kontekstu u Srbiji.
Neki glumci u 'Sablji' zaista frapantno sliče ljudima koje tumače. Jeste li ih dugo tražili?
Vladimir: Nismo imali jedan princip za sve, bilo nam je važno da uđemo u suštinu svakog lika, pa su se ponekad prirodno nametala očigledna rješenja, što zbog fizičke sličnosti, što zbog sposobnosti glumca, a ponekad smo pokušavali i otići malo dalje od toga. Konkretno, dio likova smo namjerno i svjesno lišili faktografskih činjenica kako bismo izvukli nešto što je nama jače i bitnije. Nekima koji su u realnom životu imali između 33 i 35 godina dodali smo deset ili više, recimo vođama zemunskog klana, liku Legije... Oni su za svojih 35 godina preživjeli toliko toga da nam je bilo neophodno da nađemo starije glumce koji mogu na ekran prenijeti njihovo iskustvo. Na primjer, fenomenalni Bojan Navojec igra Dušana Spasojevića, koji je imao 33-34 godine kada se 'Sablja' događala; bio je nizak i sitan čovjek, dok je Navojec visok i krupan. Sergej Trifunović igra Legiju koji je u to vrijeme bio mnogo mlađi, ali je imao iskustvo za deset života. To je kreativni rizik u koji smo ušli.
Goran: Htjeli smo regionalno proširiti ekipu, otvoriti vrata za mnogo glumaca, pa smo recimo iz BiH pozvali Feđu Štukana, Muhameda Hadžovića i Dina Bajrovića, iz Hrvatske Mariju Škaričić, imamo i Zlatka Burića, koji živi u Danskoj, a inače je iz Hrvatske... S jedne smo strane htjeli da se kod nas vide neka svježa lica, a i da imamo izazov u glumačkom radu, jer s nekima od njih još nismo surađivali.
Kako ste odabrali Tihanu Lazović za ulogu Đinđićeve supruge?
Goran: Tihanin prvi angažman u Srbiji bila je uloga u našoj seriji "Jutro će promijeniti sve". Svi četvero imali smo jako lijep poslovan i privatan odnos, pa nam je bilo stalo i da je sada angažiramo. Njezina uloga u 'Sablji' je mala, ali vrlo važna, bilo nam je bitno da to bude netko s glumačkim integritetom, a i da ima vizualnu sličnost s Ružicom.
Snežana: Ja sam baš navijala za nju, prijatelji smo s njom i Banetom i svima nam je jako drago što možemo ponovno raditi skupa. Jedina je bojazan bila što je dosta mlada, velika je razlika između Mićanovića i nje u godinama, ali smo to šminkom i kostimima uspjeli prekriti.
Spominjali ste reakcije međunarodne publike, koliko se one razlikuju od odjeka na domaćem terenu?
Vladimir: Nama je bilo zabavnije nakon projekcija u Francuskoj, Češkoj... Tamo ima ljudi koji nikada nisu čuli za Đinđića, pa gledanju serije pristupaju čisto. Razgovor s njima temeljen je na zanimanju za graditeljski pristup, možemo pričati o onome što je naš posao, dok se publika u Srbiji i regiji primarno fokusira na političku situaciju. S njima najmanje pričamo o umjetničkim kvalitetama serije, a puno više o političkom odnosu sadašnjeg i tadašnjeg vremena, o njihovu viđenju Đinđića... Važno je da serija komunicira sa stranom publikom, da nije neophodno da poznajete Srbiju s početka 21. stoljeća da biste je razumjeli.
Goran: Upravo sam se vratio iz Washingtona, gdje je publika bila miješana, Amerikanci i naši. Zanimljivo je kako oni gledaju seriju; ponese ih ritam, aspekti trilera, a puno su svjesniji i naše autorske interpretacije. Odabrali smo da priču ispričamo u formi fikcije, nismo birali dokumentarni pristup, toga svatko tko gleda 'Sablju' mora biti svjestan.
Moji beogradski prijatelji često mi kažu da su nakon ubojstva Đinđića izgubili nadu u neku bolju Srbiju – je li to uvriježen sentiment?
Goran: Ovisi gdje se krećete; to je vječna podjela, kao Partizan i Zvezda. Postoje ljudi koji i danas sotoniziraju tog čovjeka, kao i ljudi koji ga uzdižu. U takvom kontekstu nije lako donijeti objektivno mišljenje, ali naravno da postoje i ljudi svjesni da bi nas smjer koji je on predvodio odveo nekamo drugamo, no nikad nećemo saznati kamo. Definitivno postoji osjećaj da je jedan put za Srbiju zauvijek zatvoren.
Snežana: Imajte na umu i da je Đinđić za života bio mnogo manje omiljen nego nakon smrti. Ljudi ga nakon atentata više poštuju i osjećaju sentiment prema njemu. Dok je bio na vlasti, imao je vrlo malen postotak podrške. Nije bio omiljen jer je bio mnogo progresivniji i brži nego što je naše društvo moglo prihvatiti i razumjeti. Njegova popularnost, sentiment i poštovanje danas su mnogo veći nego za života.
Vladimir: Mi volimo naknadno idealizirati ljude. U ideju Đinđića učitano je previše naših nadanja, želja da je to bila promjena koja nam je neophodna. Kao društvo imamo potrebu za spasiteljem, nekim tko će sve promijeniti. To ne funkcionira nigdje na svijetu, pa ni ovdje. Problem je uvijek kompleksniji. Sada retroaktivno učitavamo da bismo živjeli u idealnom društvu da je on ostao živ, a vrlo je upitno je li to bilo moguće. Onda dobijete tu pojednostavljenu, crno-bijelu sliku tog čovjeka, kojeg jedna struja idealizira, a druga ga do krajnjih granica blati. Mi smo htjeli napraviti živog čovjeka od krvi i mesa, koji se morao suočavati s teškim odlukama i nepopularnim rješenjima. Možemo i da se ne slažemo s nekim njegovim odlukama, ali mu moramo odati priznanje za hrabrost i odlučnost koju rijetko koji političar preuzima na sebe.
Kako vi osobno pamtite njega i to razdoblje?
Vladimir: To je događaj koji svi pamte – gdje su bili, što su radili. Kolektivna trauma koja se prenosi na svakoga pojedinačno, a najviše pogađa ljude rođene šezdesetih i sedamdesetih, jer je za njih to bilo najstresnije. Mi, rođeni osamdesetih, vrlo živopisno pamtimo te trenutke, ali možda nam je nedostajalo iskustva da sagledamo cijelu sliku. Pripremajući seriju, jedan od prvih razgovora koji smo vodili bio je gdje smo bili i što smo osjetili, kako prenijeti taj osjećaj na platno. Ja sam bio kod kuće, svirao gitaru; otac mi je ušao u sobu i rekao: "Ti sviraš gitaru, a oni su ti ubili premijera." Taj trenutak kada sam skinuo slušalice, ostavio gitaru i svaki dan opsesivno gledao lica s potjernice bio je moj ulazak u politički život ovog društva.
Goran: Đinđić je bio osoba na koju si napokon mogao biti ponosan kad te predstavlja u svijetu. Tog 12. ožujka škola nam se završila ranije; taksijem sam se vraćao kući i kada su na radiju objavili da je podlegao ozljedama, čovjek ispred nas je izišao iz auta i počeo se radovati. Taj stvarni prizor uvrstili smo u seriju, jer prikazuje kontrast društva: da je netko bio sretan zato što su mu ubili premijera.
Snežana: Kada se sve to dogodilo, bili smo dosta mladi. Ja sam bila na konzultacijama na Akademiji, baš u Nemanjinoj ulici gdje se ubojstvo dogodilo. Osjećala sam se zbunjeno i uznemireno, ali bila sam s ocem koji mi je ulijevao neku sigurnost. U to vrijeme završavali smo srednju školu, upisivali fakultete, bili na raskrižju života, na korak do nekih drugih voda. To je i jedna od kritika koje trpimo u domaćoj javnosti; zbog naših godina ljudi se pitaju tko nam je dao pravo da pričamo o Đinđiću. Kada je u veljači izišao trailer, neki su pitali zašto baš mi, a ne ljudi koji su se tada aktivno bavili politikom, išli na prosvjede protiv Miloševića...
I, zašto baš vi?
Snežana: Svi koji su htjeli napraviti ovu seriju imali su dvadeset godina da to učine. Neka oni kažu zašto nisu.
Vašu seriju otkupio je HBO, od jučer se prikazuje i kod nas. Kako se osjećate?
Vladimir: Presretni smo što će se prikazivati u regiji i većem dijelu Europe. Ne postoji ljepša stvar koja ti se može dogoditi. TV serije nisu kao filmovi – filmovi često putuju i obilaze festivale, dok su serije obično lokalne i fokusirane na televiziju za koju su rađene. S ovom serijom uspjeli smo prijeći tu barijeru, bili smo na festivalima, gledat će nas u cijeloj Europi – nema veće nagrade.
Goran: Jako smo znatiželjni da vidimo kako će reagirati publika u Hrvatskoj. I kod vas se mogao osjetiti taj tektonski pokret nakon atentata, pa nas zanima kako će vidjeti seriju. Dio koji se događa u Hrvatskoj i koji je sniman na vašoj obali mogao bi biti posebno zanimljiv lokalnoj publici.
Snežana: Kada smo razvijali projekt, želja nam je bila ostvariti koprodukciju s Hrvatskom. Drugi plan je radio na tome, ali u to vrijeme nijedna hrvatska televizija nije mogla podržati važniji projekt. Međutim, televizije s nacionalnim frekvencijama u Hrvatskoj sada su itekako zainteresirane za seriju, pa se nadamo da ćemo nakon HBO-a imati priliku prikazati je i gledateljima nacionalne televizije. Važno je da seriju vide ljudi iz regije.
Kdaj bu nastavak o Dari ?!