Komedija kao kulisa iza koje se odvija prava drama u kojoj PTSP, depresija, anksioznost i trauma vode glavnu riječ dvostruki je modus operandi ovog kanadskog indie uratka. "Šali je kraj" donosi priču o stand-up komičarki Sam, koja ima umjetničku blokadu. Ne ide joj više smišljanje šala i njezini stand-up nastupi prestaju biti ono što su bili. U jednom trenutku blokada joj je toliko jaka da uopće ne može izaći na pozornicu. Sam se potpuno zatvara u sebe. Razlog njezina narušenog mentalnog zdravlja jest tinejdžerica Brooke, kojoj je bila dadilja. Brooke je, naime, pobjegla od kuće i policija je ne može pronaći. Polako se i suptilno, vraćajući se radnjom u prošlost, raspliće što je zapravo to što je toliko trigeriralo Sam i zašto je sve u vezi djevojčice Brooke – iako se nisu uvijek sjajno slagale – toliko pogađa.
"Šali je kraj" po svojoj atmosferi, stilu, a u nekim malim natruhama i po temi podsjeća na film Maxove produkcije "Jesam li dobro" (2022.), s Dakotom Johnson u glavnoj ulozi. U oba filma glavne junakinje su milenijalke koje se (doduše, svaka zbog nekih drugih razloga) bore s anksioznošću. Obje su jednako humoristične i izgubljene; muče ih egzistencijalna pitanja. Ono što im je također zajedničko jest i način na koji su različite teme ispripovijedane i prikazane u filmu. Sve je odrađeno štreberski jasno i precizno, ali bez duše ili imalo hrabrosti da se pomaknu granice i da dođe do nekog trenutka koji će u gledateljima odjeknuti.
Gotovo da im se ne može naći zamjerka jer nije ništa (toliko) loše učinjeno – od režije preko scenarija do glume, sve je čisto O. K. Međutim, upravo zbog te jednoličnosti oba su se filma sama svrstala u kategoriju lake zaboravljivosti. Prvi dio "Šali je kraj" donekle i obećava. Otkrivanje korijena traume koja narušava život mlade komičarke izvedeno je ne nužno napeto, koliko zanimljivo. Međutim, kada se otkrije što se sve događalo u njezinu životu dok je dadiljala tada 12-godišnju Brooke, kao da se intenzitet priče ekspresno ispuše. Od tog trenutka najzanimljiviji dio filma postaje čekanje njegova završetka.
"Šali je kraj" više izgleda kao skica nečega što može biti puno veće, bogatije, raskošnije i moćnije. Obrađuju se tu važne teme, i to čak ne na agresivan ili "woke" način, čega danas ne manjka. Sjajno je što su baš te važne teme ispričane kroz prizmu komedijašice, jer upravo kontrast komedija – depresija dodatno naglašava ozbiljnost svega prikazanog. Štoviše, služi kao prikaz nepisanog pravila po kojem su humor, sarkazam i cinizam jedni od najčešćih štitova od svijeta koje osoba može imati. Sve to koristi i da se produbi i bolje shvati lik protagonistice. Međutim, i dalje je baš svaki detalj u filmu toliko prosječan da postaje bezličan. Sve je od početka do kraja zametak nečega snažnijeg što očito i nažalost neće ugledati svjetlo dana.
2. Djevojčica iz budućnosti (Max)
"Djevojčica iz budućnosti" jedan je od onih filmova koji mogu služiti kao pozadinska buka, bez da ih se pretjerano posvećeno gleda. Isto tako, do tog se zaključka može doći tek nakon što ga se pogleda. Kao inspiracija filmu poslužila je priča o Franci Violi, prvoj Talijanki koja se šezdesetih godina prošlog stoljeća prva suprotstavila do tada uobičajenoj praksi sklapanja brakova nakon prisilnog seksualnog odnosa. Naime, nije bilo neobično da su muškarci otimali djevojke i djevojčice, da bi ih silovali, nakon čega su se jednostavno morali vjenčati. Franca Violi u filmu je mlada djevojka Lia Crimi kojoj se isto to dogodilo, ali koja je umjesto pristanka na brak odlučila pravdu dočekati na sudu. Boreći se protiv patrijarhata, ali i moćnika koji su bili s druge strane, Lia je cijeli svoj život, ali i život svoje obitelji izložila riziku. Svi likovi u filmu lišeni su ikakvih ukrasa. Jednostavni su i priprosti. Režiju također ne krasi nikakva virtuoznost (debitantski je uradak pa možda ovdje zaista vrijedi da se prvi mačići u vodu bacaju), a i scenaristički sve izgleda falično. "Djevojčica iz budućnosti" izgleda kao da se oslanja samo na povijesnu činjenicu oko koje gradi svoju radnju. Naravno, daleko je to od dovoljnog, ma kako fascinantan fakt bio u pitanju.
Drama, Italija, 97 min
Režija: Marta Savina
Glumci: Claudia Gusmano, Fabrizio Ferracane
"prava drama u kojoj PTSP, depresija, anksioznost i trauma"... Ovo kao da je prosječni hrvatski film. Zato to i ne gledam. Mi balkanci to imamo iz dana u dan od trenutka kada se ujutro pogledamo u ogledalo, u trenutku kada nas netko pita kako smo. Što se tiče drugog naslova nešto mi govori da sam u 90ima gledao neku australsku niskobudžetnu seriju za djecu s identičnim imenom.