Mladi Blaž Puhec bojao se svega, a najviše se u svom selu bojao zlih baba. A te babe, činilo se, po čitav bi dan bile oslonjene na drvene ograde ili ugniježđene na klupice ispred svojih bijelo okrečenih kuća. Škiljile bi ispod marama na svakog tko bi blatnom ulicom prošao. Blaž bi nesigurnim mršavim nogama ipak brzo grabio neasfaltiranom cestom, ne gledajući ni lijevo ni desno u babe, već se gotovo fanatično fokusirao na zadnjih pedeset metara ceste gdje ga čeka skori spas u vlastitom dvorištu. Od sline žurbe vlastiti ga je dah gušio u prsima. Kad je stigao na sigurno tlo, hitro je šmugnuo u kuću i zalupio vratima kao da će se sve seoske vještice zajedno s metlama zabiti u ovu prepreku i istopiti na zemlji – kada na nju napokon padnu.
Mislio si Blaž, pa kaj bi tek bilo da svi ti selski zmajevi znaju moju tajnu, kaj bi od mene ostalo kad bi me u svoja usta zele, prožvakale i ispljunule. Mogel bih se odmah, ovak' oblečen, u grobek bacit, promrmljao je sebi u bradu.
– Stigel si doma – rekla mu je usput majka koja je krpu, kao otirač za blatnjave cipele, stavljala na pod. U malenom predsoblju vrata su vodila u kuhinju punu opojnog mirisa mladih mahuna začinjenih sitno nasjeckanim koprom.
– Da, baš sam gladen jako – rekao je Blaž, ostavivši cipele na krpi koju je majka postavila.
Nakon mahuna sve mu se činilo ljepšim. Izvalio se u svojoj sobi na krevet visok zbog perine, bogate i velike, koja je krevet činila mekim gnijezdom iz kojeg je virio ptić Blaž svojim nosom. Uvijek je mislio da će mu netko upasti u sobu kada bi odlučio posegnuti u ormar. Izvadio je Blaž drhtavim rukama od uzbuđenja veliku talijansku lutku odjevenu u svjetloplavu satensku haljinu ukrašenu tilom. Raskošne crne kose skupljene u otmjenu punđu lutka ga je gledala staklenim očima s dugim trepavicama. Kako je lijepa i skupocjena, mislio je Blaž o lutki koju im je teta Magica jedno ljeto donijela iz Trsta. Ta lutka i plastična gondola na uštirkanom tabletiću noćnog ormarića kod uzglavlja kreveta bili su Blažu čitav jedan čarobni svijet u koji je uplovljavao skriven od svih i ništa drugo nije želio. Kak' bi se babe smijale da me vide kak' gledam u lutku, rekle bi da sem lud, zaključio je Blaž.
Bio je prvi dan mjeseca studenoga i po tome što su već po selu lampaši gorjeli moglo se znati da je blagdan Svih svetih. Majka je već prošlog tjedna okrečila kuhinju, a sada je po blatnjavom dvorištu mahnito ganjala pevca sesvečaka, posebno određenog za ručak na taj dan. Istina, bilo je pomalo nepristojno pijetla tako ganjati na taj sveti dan, ali domaćica nije imala izbora – zaboravila je to učiniti dan prije. Bila je gotovo na rubu suza, a trebalo je i sve drugo obaviti prije nego se krene na groblje. Krizanteme žute i bijele, velikih cvjetova, bile su još uvijek na zemlji pokraj limene vaze. Otac je pak bio čista suprotnost očajnoj majci, umiven i u svom jedinom sakou sjedio je na klupici smještenoj na uskom trijemu. Sada je gledao ženu kako napokon savladava opasnog pijetla te ga ubacuje u lonac pun vruće vode koji joj je vješto pridržavala babica. Babica je preuzela od snehe čerupanje jadne zaklane ptice koja će uskoro postati veličanstven ručak za ove težake.
Blaž je isto bio friško umiven i počešljan, također u svečanom i jedinom tamnoplavom odijelu koje mu je dao stric Potrščak. Nije bio oduševljen što mora na groblje, uvijek s punim cekerom svijeća i krizantema pripremljenima za grobove znane i neznane rodbine.
Nije ga toliko mučio obilazak tih grobeka s drvenim križevima koliko običaj da se i tom prigodom seoski momci i djevojke okupljaju i koriste priliku da ugovore brak. Blažu je to bila odbojna slika, govorio je da se mrtvi, živi i budući novorođeni vrte kao ringišpil na sajmu proštenja. Bio je siguran da "on neće nikakav znak kredom ostavljati na grobu pokojnika familije koja ima curu za udaju". Nijedna me ne zanima, mislio je Blaž i nekako mu je bio jeziv taj običaj da se crta kredom po križu pokojnog ne bi li si bezecirao mladu iz te obitelji.
Tako je tužno tog dana krenuo, ruku pod ruku s babicom, put groblja. Ceker mu je bio u drugoj ruci. Ispred njih su išli mamica i japa. Puno je svijeta bilo, svi bi se gotovo u isto vrijeme našli na groblju, palili svijeće, uređivali grobeke i spominjali se o svojim mrlima, ali i o živima. Žene bi šaputale na uheco najnovije zgode i nezgode u selu, a muški bi palili cigaretline i mrmljali kaj sve treba delati ili kaj su pak delali. Bilo je i dosta mladih, crta li tko kredom po križu pokojnika, Blaža nije zanimalo. Ustrajao je u svojoj namjeri da mu ovaj sveti dan neće biti prilika za traženje životne odabranice, bio je tako dirljivo ponosan na tu svoju odluku. A onda je u toj gužvi, šarenom žamoru mlađih posjetitelja, ugledao nesvakidašnji prizor, djevojku koja je izgledala poput njegove talijanske lutke, crna kosa u punđi, duge trepavice, plava satenska haljina i crne cipelice, doduše imala je toplu vunenu maramu omotanu oko ramena, koja joj se spuštala niz leđa. I što je još bolje, ona je krenula pravo k njemu.
– Dobri den, mi se znamo? Ja sam Marina.
– Ne, ne znamo se – mucao je Blaž.
– Pa kak' se ne znamo, ti si Blaž, a ja sem od tvoje tete Magice prijateljica, doduše moja je mama njena prijateljica, moja mama Jagoda kaj je isto otišla u Italiju. Mi smo sad tu došle na groble, kod svojih.
– Aha, ti si ta Marina... – sinulo je jadniku napokon.
– Jesem. Čuj, budeš me vodil k sebi na ručak, naši se baš nisu pretrgli od nečega finoga? – izravna je bila ova vedra djevojka, očito ljubiteljica dobrog objeda i neopterećena seoskim ustezanjima.
– Pa… može – nekako je izgovorio, jedva se snalazio od brzine događanja, ali je ipak i tak' bedast znao da Marinu više ne pušta iz vida. Odjednom se napregnuo da izrecitira jelovnik koji nudi djevojci.
– Imamo i sesvečaka, bit će i juha, mamica je spekla puno kiflica i orehnjaču, ima za desetero da se najedu.
Kad su pošli doma, ruku pod ruku prvi su išli Marina i Blaž. Iza njih mamica i japa, a babica skroz na repu s cekerom.