Pale se svjetla improvizirane pozornice u dnu povećeg noćnog kluba. Mikrofon je spreman, nemarno odložen barski stolac čeka da predstava otpočne i ovoga petka. Publika se polako okuplja, a žamor i smijeh pune zagušljiv prostor u kojem će tu okupljenu gomilicu zabavljati stand up komičar. Taj će anonimni dečko iz kvarta publici donijeti neke nove i neke stare priče, one istinite i one izmišljene, sve za malo ljekovita i bezbrižna smijeha.
…
Zamirisao mi je nedjeljni ručak, ručak moje susjede Sanje, pa sam izašao vođen tim mirisom na svoj majušni balkon. Širom otvorena balkonska vrata naših stanova portali su koji nas vode u druge svjetove. Tamo gdje se blaguje najfinija domaća hrana, gdje je baš sve spremljeno s najvećom dozom ljubavi za svoje bližnje niz čija se grla slijeva božanski nektar ouverta, hladnih i toplih predjela, glavnih jela i deserta posluženih uz najfiniju kratku kavu.
Imam vam ja, dakle, susjede. Divna je ta gospođa Sanja, vrsna kuharica. Sin je tinejdžer, još se malo traži, bit će sve s njim u redu jednog dana. Prošle sam nedjelje, omamljen mirisom njihova ručka, sjedio na balkonu i, iako nisam prisluškivao, čuo baš svaku riječ i vjerujte mi, tako sam se dobro zabavio da sam odmah odlučio to podijeliti s vama, svojom budućom publikom. A svakoga vikenda susjedima na ručak dolazi i djed Ivo, fantastičan starčić, uvijek raspoložen i iznimno razgovorljiv. Vješto se koristi svojim elegantnim štapom u uskom prostoru hodnika, pa slučajan prolaznik, susjed ili dostavljač, ne može proći bez zastajanja. Za to vrijeme pedantno i znalački niže pitanja na koja ne traži odgovor, već žrtvu za razgovor. Vaš susret na hodniku završit će samo ako je jako gladan, a njegova kći Sanja nešto je tako fino skuhala da miriši cijeli ulaz. To su domaći ljudi, tu sa zagrebačkih obronaka. Malo me brine kako ću vam prenijeti sve što se prošle nedjelje odvijalo u stanu pokraj mojeg jer jezik im je, upozoravam vas, dosta specifičan. Tako, naime, govore Zagrepčani rođeni u onim zagrebačkim kvarovima koji se još i danas, iz meni nepoznata razloga, u križaljkama opisuju kao "selo pokraj Zagreba".
– Hoćeš li nam onda prevesti da svi razumijemo?
– Imaš Google Translator pa probaj!
– Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin!
– Čuj ti, u Rimu…
Čini mi se, prijatelju, da si nadglasan. Nema prijevoda. Prepusti se, već ćeš shvatiti.
Sjedim ja tako na svom balkonu i onako, voajerski slušam razgovor, a najradije bih da sam s njima za stolom, da sudjelujem i u blagovanju i u razgovoru. Čujem starog Ivu kako se obraća unuku.
– Sinek, daj dojdi da ti nekaj povedam.
Susjeda se odmah ubacuje. Ipak je ona starome kći.
– Daj ga pusti na miru, ma nemoj ga opet daviti sa svemirskim programom.
– Daj čkomi, kaj ti znaš. Da nije bilo tog programa, ne bi se ti po Trstu špinčila k'o mlada.
– Ma kakav svemirski program tata, pa ti s ispaljivao rakete protiv tuče. Već smo to prošli, nemoj opet dramit.
No Ivo nastavlja kao da nije čuo kćerinu zajedljivu upadicu. Unuk je dovoljno star, a i Ivi su nekako odbrojeni dani pa se žuri ispričati ono što mu je na pameti, što je prema njegovoj procjeni važno pa to mora prenijeti unuku za života.
– Sinek, ak' ti to sad ne velim, kak' buš znal da je deda bil velka faca, viš kak' ti se mama dela bedasta il' se srami…
Susjeda se i dalje ne da. Ne zna da sa susjednog balkona uz otvorena vrata i ja napeto slušam njihov razgovor. Legendarni svemirski program druga Tita? Ej, čovječe, pretvorio sam se u uho, gladan ove priče kao i susjedinog ručka.
– Tata, buncaš.
– Kaj buncam, si vidla da su me tražili, sad je to velki hit, taj retro, oni hočeju znati kaj je od toga istina.
– Iste ste pameti. Daj rađe jedi.
– Kak' da jedem kad nemam zuba.
– Da si stvarno radio na svemirskom programu, danas bi bar zube imao.
– Ja sam imal viziju kak' bu čovek jednoga dana celim svemirom zagospodaril! To je važnije od zuba.
– Nemreš tata bez zuba u svemir… frfljaš dok govoriš…
Ne da se ni Ivo. Ignorira kćer Sanju i pokušava zainteresirati unuka za detalje svoje slavne prošlosti. Kao da ne razumije da unuka sve to uopće ne zanima, a vjerojatno ima i slušalice u ušima, ruča potpuno nesvjestan mogućnosti da za vlastitim blagovaonskim stolom može dobiti jedinstven uvid u prijevaru stoljeća.
– Sinek, dojdi posle k meni, buš čul i ono kaj ne piše v knjigama.
– Tata, fala Bogu, ni knjige danas više nitko ne čita. Daj juhu pojedi. Sve bu se ohladilo, nikad s tobom na zelenu granu.
– Nije ti neka juha. Sama voda. Iz vrećice je bolja.
– I dobil buš drug put juhu iz vrećice.
– Rezanci su ti kak' žniranci.
– O Bože…
Srče se juha, ali miris grincajga snažno zamjenjuje onaj purice s mlincima: teško je tako na balkonu prisluškivati razgovor dok bi se i tvoja druga osjetila rado pogostila blagom s bogate nedjeljne trpeze.
– Mene su iskali. Ja sam trebal iti v Ameriku da im to sve raztumačim.
– Tata, ti ne znaš ni tablicu množenja…
– Al me onaj prepredeni Franc preduhitril i otišel i nigdar se ni vrnul.
– Eno ti Franc još pajceke hrani u svinjcu iza kuće.
– Stari je kotec samo kamuflaža. I to ti ni moj Franc, njega se ti ni ne sečaš.
– Al´ se sjećam da ti svake godine donese tablu špeka.
– Ti, Sanja, niš ne razmeš, ali furt nekaj mlatiš.
– "Razmem" ja sve, ali imam konjske živce…
– Sinek, neke bum tajne v grobek odnesel, al se neke priče moraju ispripovedati! Taj naš svemirski program ni bil za hitit, bogme su Ameri imeli fest koristi. To je bil dogovor da se oni posle drže kak' da smo ih mi nekaj prevarili. Mi morti nismo znali izgradit taj raketlin, ali nas je bilo tu više kaj smo itekak' znali…
…
Nastavlja se tako druženje u noćnom klubu. Publika se zabavlja, komičar je potpuno uronjen u svoju priču, predan svome profesionalnom zadatku da odabranu zgodu prinese publici na najduhovitiji način. Zbog pozitivne reakcije publike na priču o starom Ivi i njegovoj ulozi u jugoslavenskome svemirskom programu komičar i ne primjećuje da je publiku neprimjetno napustio jedan gost.
Ulična svjetiljka obasjava tek obod šešira i crn mantil nezadovoljnog gosta. Samo snažno oslanjanje na elegantni štap odaje starijeg čovjeka. Izašavši iz kluba ulazi u tamno blindirano vozilo i smješta se na stražnje sjedalo. Asistent mu dodaje slušalicu satelitskog telefona. Čini se da je veza već uspostavljena i da se s druge strane očekuje ovaj poziv.
– Halo, halo, du ju hir mi? Disis Najthok spiking, kopi.
– Ššš…
– Hjuston, vi hev a problem!
