„Nebeska tema“, film o velikanu regionalne glazbene scene Vladi Divljanu, nakon beogradske premijere u utorak stiže i u Zagreb, u KD Vatroslav Lisinski.
– Ulaznice za večerašnju projekciju rasprodane su, a to najbolje govori o Divljanovu značenju za pop i rock-glazbu na ovim prostorima.
Vlada Divljan jako je volio Zagreb i Zagreb voli Divljana. Naši zagrebački prijatelji odigrali su važnu ulogu u tome da se ovaj film dogodi. Sretan sam što ćemo 11. lipnja zagrebačkoj publici predstaviti “Nebesku temu”. Ekipa filma, sudionici i ja ćemo im se predstaviti u Velikoj dvorani Lisinskog. S velikom radošću očekujem taj susret – izjavio je ovim povodom redatelj i scenarist filma Mladen Matičević.
Golem broj sugovornika
“Nebeska tema” dugometražni je dokumentarni film s elementima igranog filma. U njemu sudjeluju najznačajniji autori s ex-Yu prostora, koji su specijalno za ovu prigodu snimili (i u filmu izvode) nove verzije pjesama Vlade Divljana. Film je po formi i narativnoj strukturi sličan, odnosno srodan svom glavnom junaku – istovremeno i dokument i bajka, i urban i emotivan i romantičan. U filmu sudjeluju Darko Rundek, Momčilo Bajagić Bajaga, Svetozar Cvetković, Zdenko Kolar, Aleksandar Šandorov, Dušan Strajnić, Mladen Juričić Max, Srđan Gojković Gile, Dušan Kojić Koja, Srđan Šaper, Goranka Matić, Momčilo Moma Rajin, Emil Tedeschi, Dina Divljan, Stevan Divljan i Pavle Divljan, Ivana Šoljan, Bojana Vunturišević, Ida Prester, Svetlana Đolović, Siniša Škarica, Slobodan Konjović, Ana Đurić Konstrakta, Ana Radonjić Zoe Kida, Dubravka Marković, članovi bendova Minilinija, Ljetno kino big band i Old Stars Band. “Nebeska tema” snimana je na lokacijama u Beogradu, Zagrebu, Beču, Rovinju i na Braču.
Vlada Divljan rođen je 10. svibnja 1958. godine u Beogradu, a preminuo je 4. ožujka 2015. u Beču. Krajem sedamdesetih godina bio je član jazz-rock grupa Merlin i Zvuk ulice, a od 1980. do 1984. godine bio je predvodnik vokalno-instrumentalnog sastava Idoli. Zanimljiv je podatak da se u glazbu zaljubio kada je kao desetogodišnjak u Tučepima bio na koncertu Drage Diklića, a prije gitare svirao je mandolinu jer je bio veliki obožavatelj Dubrovačkih trubadura! Nakon prvih glazbenih pokušaja u srednjoj školi, presudno je bilo upoznavanje sa Srđanom Šaperom i Nebojšom Krstićem. Divljan ih je upoznao sa svojim prijateljima Božom Jovanovićem i Zdenkom Kolarom, s kojima je već svirao. Njih petorica oformila su grupu koja se zvala Dečaci. Čini se da su već tada imali smisla za marketing, pa su beogradske zidove ispisali grafitima s tim imenom. No, ubrzo su se preimenovali u Idoli. Već na prvoj probi, 1. ožujka 1980., Divljan je napisao pjesmu „Retko te viđam s devojkama“, koja je bila jedna od prvih ex-yu pjesama s gay tematikom. Veliku popularnost Idoli su doživjeli uvrštavanjem na čuvenu ploču „Paket aranžman“ i singlom „Maljčiki“. O tome je Vlada Divljan govorio i u intervjuu koji je s njim radio Večernjakov urednik Robert Bubalo samo nekoliko mjeseci prije Vladine smrti.
– Kad su se pojavili “Maljčiki”, kao možda prva pjesma koja je imala jasnu političku konotaciju iako je rađena kroz filtar zezanja, cenzori nisu znali što da rade. “Maljčiki” su bili zabranjeni na Radiju Beograd, ali su ih puštali na Televiziji Beograd koja je bila dio iste kuće. Da smo dvije godine ranije izbacili tu pjesmu, tko zna što bi bilo. Možda bi nas izbacili s fakulteta, možda bi rekli – vi se sprdate s tekovinama socijalističke revolucije i NOB-om. Ne vjerujem da bismo išli u zatvor, ali moguće je da bi posljedice bile drukčije. Ipak, cenzori su nam na drugi način doskočili. Zbog “Maljčika” je cijela naša ploča bila okarakterizirana kao šund. Bili smo protiv sistema i podsmjehivali se omladincima. A poslije Titove smrti promijenilo se i nešto u glavama tih dežurnih cenzora jer više ni sami nisu znali što i za koga rade – kazao je Divljan.
Nakon „Maljčika“ i „Paket aranžmana“ svi su pričali o Idolima. Prvo su izdali EP sa šest pjesama, a onda i čuveni album „Odbrana i poslednji dani“ početkom 1982. Taj album bio je jedan od prvih konceptualnih albuma jugoslavenskog rocka, a često se pojavljuje i na vrhovima izbora za najbolji album bivše države. No, zanimljivo je da nije bio komercijalno uspješan, prodao se u tada skromnih 50 tisuća primjeraka. Divljan i ekipa zato su odlučili da sljedeći album „Čokolada“ bude komercijalniji, i pogodili su. Riječ je o njihovu najuspješnijem albumu, s nekoliko uspješnih pjesama na top-listama. No, ubrzo nakon izlaska albuma, tijekom promotivne turneje došlo je do svađe članova benda i raspada grupe. Posljednje što su zajednički snimili bila je glazba za film „Šest dana juna“. Taj album Jugoton je izdao kao službeno izdanje Idola, iako se u biti radilo o prvom solo projektu Divljana.
Premda je diplomirao geologiju, Divljan se potpuno posvetio glazbi, a do 1991. sudjelovao je u nekoliko projekata. Pisao je glazbu za film i kazalište i izdao solo album „Tajni život A. P. Šandorova“. Na početku rata 1991. Divljan se odselio u Australiju zbog prve supruge Ruth. Tijekom australskih godina svirao je u lokalnim bendovima, radio na srpskom radiju, te čak i upisao fakultet u Sydneyu, točnije zvuk na filmskoj akademiji. Nakon razvoda od Ruth 1997. vratio se u Srbiju i okrenuo elektroničkoj glazbi, radeći glazbu za film „Tri palme za dve bitange i ribicu“. Ubrzo je upoznao i drugu suprugu Dinu, s kojom je dobio sinove Stevana i Pavla. Divljani su se 1999., na početku NATO-ova bombardiranja Srbije, preselili u Beč. I ondje se Vlada brzo dokazao radeći na radiju, ali i izdavši album instrumentalne glazbe na kojem je kombinirao razne glazbene stilove.
Zalagao se za ljudska prava
Posebno valja istaknuti njegov rad na zaštiti ljudskih prava i brojne humanitarne koncerte koje je tada radio. Nakon brojnih suradnji Divljan je 2012. surađivao i s Maxom Juričićem i njegovim Ljetnim kinom, s kojim je snimio i briljantni mini album „Četiri godišnja doba“. Iste godine dijagnosticiran mu je i rak slijepog crijeva, koji je uspješno operirao. Početkom 2015. hospitaliziran je zbog upale trbušne maramice. Divljan se tada javio iz bolnice i kazao kako je sve u redu. Čak je i najavio izlazak novog singla i albuma uživo, no umro je nekoliko dana poslije. Njegovi ostaci kremirani su na beogradskom Novom groblju 10. ožujka 2015. Osim što je bio iznimno talentiran glazbenik, Vlada je bio pravi prijatelj kojeg su obožavali kolege glazbenici. Kako je rekao u jednom intervjuu za Večernji list, glazbu je doživljavao romantičarski.
– Nekada je bilo romantično biti glazbenik, gotovo ste bili kao Robin Hood. Danas je glazba jedna od mnogih stvari, ali tada smo imali jedan TV kanal, pa je došao drugi i treći prije početka 90-ih. Nije bilo kompjutorskih igrica, a bile su i potpuno drukčije ideologije. Sistem u SFRJ pripremio je ljude na potpuno drukčiji život. Nije te pripremio na normalan život, nego na to da to da ćeš završiti školu, imati neki posao za cijeli život, pa još ako uđeš u Partiju, baš te briga... A u to doba ljudi su na zapadu drukčije živjeli. Ja sam bio drukčiji, imao sam bend i gajio sam nekakvu inicijativu, ali činjenica je da glazba ni u svijetu više nema utjecaj kakav je imala – rekao je Vlada.
vlada, a ne vlado, poznat je po tome što je srbin