U samo dvije večeri u Zagrebu imali smo prilike vidjeti aktualni slavonski derbi. Rezultat? Goran Bare i Majke na Šalati pobijedili su Miroslava Škoru kod Bandićevih fontana večer prije. Ne samo po broju publike nego i po iskrenosti. Sve je bilo plastično razvidno; Škoro je u petak za Dan grada Zagreba stigao s tisuću tamburaša na ušminkan, besplatan državotvorni nastup, a Bare s Majkama, ali i gudačkim orkestrom, u privatnoj “režiji” za običan puk u subotu. Orkestrom manjim taman za onoliko koliko se svakodnevno smanjuje populacija Slavonije.
Tamburaši kao kulisa
Možda ironično, ali Škorini tamburaši slabo su se čuli na televiziji jer nisu bili ozvučeni, bili su samo kulisa. I nije bio problem, što neki krivo smatraju, u Škorinim pjesmama, neka pjeva tko što hoće, nego upravo u tome što se radilo o nategnutoj kulisi. Jedno je kad netko pjeva svoje pjesme, a sasvim drugo kad se to gura na poziciju službene kulture koju mnogi ne osjećaju kao svoju, a svejedno je plaćaju kao porezni obveznici. Tu nije problem niti u tamburama, koje su sjajan instrument, ni u Slavoncima, Dalmatincima, Hercegovcima i inima u Zagrebu koje podcjenjuju urbani snobovi, kao što i kruta desnica ne podnosi LGBT, pravo na pobačaj i mnogo toga. Škoro je ponudio idealiziranu sliku (nekad) bogatih salaša i bećarenja, a Bare i Majke odjek sirotinjske, stvarne Slavonije iz koje ljudi bježe hrpimice. Čija je emocija istinitija, prosudite sami. Bare i Majke nastupili su pred gotovo šest tisuća ljudi na krcatoj Šalati, a Bare pokazao da mu teške boje – pa i vremenske jer kiša je počela padati pri kraju koncerta – daju inspiraciju.
Bare je Slavonac iz Vinkovaca i sa svojim pjesmama primjer je ne samo teških boja, nego i one “teške”, sudbinske, nimalo ušminkane Slavonije koje se sjetite kad vidite smrknutog Fabijana Šovagovića u filmu “Sokol ga nije volio”. Doduše, napisao je i Škoro odličnu pjesmu “Ne dirajte mi ravnicu”, gdje isto možete vidjeti Šovu, ali ovom prilikom ipak se moglo reći; ne dirajte mi Bareta, jer on će se vratiti. Mada je skoro otišao. Zanimljivo, upravo je Šalata 2000. godine bila mjesto gdje je Bare raspustio tadašnju postavu Majki i krenuo u samostalnu karijeru s Plaćenicima. Oproštajni koncert “starih” Majki održan je na festivalu Zagreb gori, a 19 godina kasnije na istom mjestu moglo se doživjeti sjajne današnje mogućnosti rock-karizmatika Gorana Baru i Majki.
Devetnaest godina čitav je jedan život. Prije koncerta sreo sam Baru iza pozornice dok se zagrijavao i vidno uzbuđen čekao koncert. U kratkom razgovoru rekao mi je “ali nemoj pisati da je bilo dobro ako ne bude dobro”. Bare ne želi popust, ali ga i ne treba. Gledao sam ga s Majkama valjda 20 puta, a ovo na Šalati spada među najbolje što smo od njih doživjeli. Veliki, važan nastup i hrabra mješavina novih pjesama s albuma “Nuspojave”, od početka s “Ljubav krvari” i “Skarabej Go-Go”, od potmulog modernog krautrocka do prearanžiranih starih favorita, bez podilaženja publici. U dva sata čuli smo moćnu svirku Majki, ali i njihova sina tankog stasa i jakog glasa, “iz sve snage” kako veli pjesma. Bare je zapravo otpočetka izašao na produljenu pistu ispred pozornice i tamo ostao cijelo vrijeme među publikom, plešući, sjedeći na stolici, pjevajući i razgovarajući “sa svojima”. Već ga dugo nisam čuo tako koncentriranog i sigurnog.
Dakako, uz pomoć sjajnog benda u kojem su Kruno Domačinović na gitari i Davor Rodik na pedal steelu, Mario Rašić na basu, Alen Tibljaš na bubnjevima i Berislav Blažević-Bero iz Valjka na klavijaturama, sigurno sidro koje je Bareta čvrsto držalo na površini pozornice i pred ekstatičnom publikom. Radi se o ljudima čija se imena prerijetko spominju, skupa s inženjerom zvuka na miks-pultu Dragom Smokrovićem Smokvom, a kad oni sviraju punim gasom i pjevač mora biti na visini zadatka. I bio je.
Rušio sve, pa i samoga sebe
Stihove “ja sam budućnost”, “budi ponosan”, “vrijeme je da se krene”, “teške boje” i druge neslužbene himne publika je gromoglasno otpjevala zajedno s njim na Šalati. Izdržao je i bilo ga je lijepo vidjeti kako dirigira s publikom koja još nije pobjegla u Njemačku ili Irsku. Poput slona u trgovini porculanom često je rušio sve oko sebe, pa i samog sebe, svirajući kao i na Šalati glazbu natopljenu nepatvorenim, životnim iskustvom. Uvijek na rubu, na ivici, ali rijetko u marici, Bare i Majke odsvirali su zaista sjajan koncert.
Goran Bare slavio je na Šalati, a ima i zašto. Ove godine navršit će 54 godine, preživio je i proživio dvostruko dulje od Morrisona, Hendrixa, Joplin, Kurta Kobaina i Winehouse, poznatih članova “kluba 27”. Skupa s Keithom Richardsom bio je prvi kandidat za “odstrel”, ali je, srećom, još uvijek tu. Upravo taj osjećaj sudbinskog bio je ključan za dramaturšku napetost na Šalati. Fabijan Šovagović bio bi ponosan na njega.
Video: Goran Bare na Šalati
Bravo Hrvoje, izvanredan članak!