Glibodol je danas pustinja, živa slika izumiranja Like, ali i Hrvatske

Rođen sam prvoga listopada 1948. godine u Glibodolu, mjestašcu udaljenom točno 149 kilometara od Zagreba. Glibodol danas pripada općini Brinje, Ličko-senjskoj županiji. Ranije je bio dio općine Otočac. Na 39 kućnih brojeva živjelo je oko 250 ljudi. Danas u tom selu živi samo jedna obitelj.

Godina u kojoj sam došao na svijet bila je teška. Rat je tek prošao, zemlja je ušla u sukob sa Staljinom, s Rusijom, na Zapadu nije imala saveznika. Ipak, bilo je živo: ljudi su naporno radili, pomagali se, preživljavali. Danas je vrlo teško zamisliti kakav je nekoć bio život na našem selu. Onima koje zanima preporučio bih znamenito djelo Rudolfa Bičanića, ideologa Hrvatske seljačke stranke, knjigu „Kako živi narod“.

U njoj su reportaže iz mnogih krajeva Hrvatske i Bosne, a jedna rečenica iz te knjige, svakomu tko je pročita, ostane zauvijek u sjećanju. Dvije trećine Hrvata, piše Bičanić, nemaju vlastiti krevet. Ta rečenica bolje od ičega ukazuje na to kako se nekoć živjelo u većem dijelu naše provincije. I u Glibodolu je bilo teško. Kuće su bile stare, ličke, stoka je spavala dolje, u prizemlju, ljudi gore. Tako je bilo toplije, u one gadne, oštre ličke zime.

Ništa više nije kao nekoć. Glibodol je danas pustinja, živa slika izumiranja, ne samo Like nego i najvećeg dijela hrvatske provincije. Ivan Dončević u svom pismu majci u Zagorje piše, „kažu da je Lika zemlja vukova: opora, neprijazna, siva“. Po mome mišljenju, to je najljepša hrvatska regija. U njoj je nekoliko prekrasnih parkova prirode. Velebit je sam po sebi čudo prirode, grandiozna, velika planina koja izaziva samo nebo, penjući se ravno do oblaka. Lika ima dio predivnoga mora i, naravno, Plitvička jezera, svjetski biser. Pa opet, izumire. A za to smo krivi mi, ljudi. Država. Loše politike. Velik dio te gorske pokrajine ostao je pust jer su nakon rata, za Oluje, „otišli“ Srbi, ali takav bi zaključak sam po sebi bio jednostran. Takozvani depopulacijski procesi traju u Lici još od početka prošloga stoljeća. Dugo bi trajalo objašnjavanje zašto je tomu tako. Lika, Gorski kotar, Zagora, Slavonija, područja su bijele kuge, depopulacije, izumiranja, iščezavanja. Ali kriv je čovjek, loša politika, a ne klima. Ledeni sjever Norveške se naseljava, naši ljudi sreću traže i nalaze u najsurovijim predjelima Kanade, a Hrvatska, koju s punim pravom zovemo Lijepom Našom, populacijski iščezava, nestaje pred našim očima....

Prijem u partiju i zgroženi otac

Razrednik koji me predložio za prijem u Partiju još je i danas živ.

Profesor Simo Šumonja, prekrasan čovjek, vrhunski matematičar, izvanredan pedagog, živi u Plaškom.

„Ti si zdrav, bistar, pametan momak, i zajednica od tebe puno očekuje“, rekao mi je. Bio je strašno sretan zbog toga. Prijem u SK bio je u to vrijeme društveno priznanje. Partija nije bila tramvaj, pa da u njega uđeš kada hoćeš i tako izađeš. Bila je to potvrda da ste uzoran član društva, dobar đak, primjeran omladinac, jednom riječju moralno besprijekorna fizionomija. Danas bi se reklo

„odlikaš“. Ili barem netko tko teži tomu. U školi sam zatražio slobodan dan, da mogu radosnu vijest odnijeti kući. Bio sam oduševljen,

radostan i bezuvjetno uvjeren da će moj otac za tu priliku ispeći janje. Ugledao sam oca točno kilometar ispred kuće. Ograđivao je pašnjak....

Rekao sam mu da sam primljen u Partiju, a on je samo najednom

bacio sjekiru na zemlju. Pogledao me kao u tele. S mučnim zaprepaštenjem i u nevjerici, upitao me:

„Sine, pa što ti je to trebalo?“

Lice mu je poprimilo bolan izraz.

Imao sam tada nepunih sedamnaest godina, i meni se srušio cijeli svijet. Sin mu je jedan od najboljih đaka ogulinske gimnazije, primljen je u Partiju, a on na sve to kaže: „Sine, pa što ti je to trebalo?“ Kao da me pogodila bomba. Nisam znao što bih sa sobom, bio sam nijem od boli. Cijeli dan zbog šoka nisam bio u stanju ocu postaviti pitanje, omiljeno pitanje moga omiljenog majstora iz Kerempuha, Mladena Domaša Fljufa – „A o čem se tu, de facto, dela?“ (Fljuf je genij. Vjerojatno najbolji kazališni majstor na prostorima bivše Jugoslavije. Ja sam ga svojedobno kupio – takoreći kao nogometnog igrača – na slobodnom tržištu. Uzeo sam ga, znajući za njegove kvalitete, iz &TD-a i preveo ga u Kerempuh. Mani Gotovac svojedobno mu je donijela neku dasku da je prepili. Valjda joj je to trebalo privatno. Rekla mu je: „Prepili to za kazalište.“ On je na to odgovorio:

„Gospođo, donesite tekst predstave. Kada pročitam tekst, prepilit ću dasku. Jer ja sam majstor: za jednu se predstavu daska reže ovako, a za drugu onako – dakle, ja moram znati o čem se tu dela“).

Ja, dakle, oca nisam uspio pitati – o čem se tu dela...

Prijatelji su iznad politike

Prijatelji su iznad politike. Ljudi su iznad kolektiva. Jedan čovjek

ostat će doživotno u mojim mislima. Đuro Lolić, rođen u istom selu kao i ja, bio mi je prijatelj cijeloga života. Nikada to prijateljstvo nije bilo poljuljano.

Nažalost, nije više među nama, ali zvuk njegova glasa i njegov pogled čine ga zauvijek živim. Rođeni smo u istom mjestu, ali on je nastavio srednju školu u Gospiću. Došao sam studirati u Zagreb, i u njemu ostao živjeti, upravo zahvaljujući njegovu nagovoru. Cijeloga života bili smo vezani kao braća. Nismo se možda toliko ni družili koliko smo bili dobri i koliko smo se razumjeli čak i kada smo šutjeli. I nakon što se nismo dugo vidjeli, ostali smo uvijek fantastičnim odnosima. Razumjeli smo se u svakom trenutku. Vraćali smo se zajedno iz gimnazije iz Gospića i Ogulina u taj svoj Glibodol, putovali smo zajedno posvuda. Sjajno smo živjeli u Zagrebu, bili smo mladi. Đuro se oženio u Zagrebu, za suprugu Blanku, dobio je tri predivne kćeri. Nažalost, razbolio se i umro. Rak pluća bio je jači. Još uvijek nastojim pomoći njegovoj najmlađoj kćeri. Dugujem mu to, jer Đuro danas živi i kroz nju. Ona je završila Likovnu akademiju i samohrana je majka.

Eh, kada bih sada sve to objašnjavao protivnicima koji me napadaju da odlučujem o svemu i da sam svemoćan, opet im ne bih uspio objasniti kako to da onda nisam zaposlio i nju...

Danas sam siguran da je daleko najvažnija ljudska osobina – poštenje. Poštenje sa sobom nosi niz drugih blagodati. Nažalost, mi smo kao država, kao društvo, na tom ispitu poštenja potpuno propali. I taj ispit još dugo nećemo moći položiti.

To je povezano donekle i s promjenom društvenog i političkog uređenja u zemlji: Partija je uvijek posjedovala snažan moralni kodeks. Ne samo to, komunisti su živjeli – prema današnjim standardima – asketski, gotovo kao isposnici. Veco Holjevac izgradio je cijeli Novi Zagreb, a živio u nekom skromnom stanu u koji danas ne bi zašao nijedan tajkun koji imalo drži do sebe.