Možda je najteži dio mog posla tužitelja identifikacija. Jednako je težak i onaj trenutak kad saopćavate obitelji da je netko njihov ubijen ili poginuo. No, identifikacija ima dimenziju iščekivanja i nade. Kad član obitelji dolazi do tijela i prepozna ga kao čovjeka koji mu je bio blizak. Iako svjestan da mrtvoga ne možemo oživjeti, taj sam trenutak uvijek iščekivao s nekom nejasnom strepnjom i nadom: možda to nije ta osoba. Kao da to u konačnici nešto mijenja.
Jedna identifikacija mi se, ipak, urezala u pamćenje kao posebna iz puno razloga.
Kad su mi javili da je u stanu na L. njegovo mrtvo tijelo, žurno sam se obukao i odjurio onamo. Policajci su već osiguravali mjesto događaja. Zatekao sam ženu koja je prijavila njegovu smrt. Bila je mlada i uplašena. Drhturila je ispod ogrtača kojim se ogrnula. Nisam znao drhti li od hladnoće ili od straha i neugode što se zatekla u ovakvoj situaciji.
Nakon što sam s njom obavio razgovor, zamolio sam policajca da je isprati. Poželjela je otići k roditeljima, kamo drugo?! Ona i pokojnik bili su u vezi već neko vrijeme. U intimnom trenutku on je zakrkljao i pao.
Stari jarac, pomislio sam pakosno. Bila je mlađa od njega barem trideset godina. Lijepa, zgodna, mlada, poželjna i, eto, nečija ljubavnica.
Žalosno, pomislih, ali tko sam ja da sudim. Nisam ništa znao o njoj, osim onog što je rekla u izjavi. Trenutačno me više od toga nije ni zanimalo.
Da, sigurno je kriva Viagra, pomislio sam da je istina to što je netko spomenuo kao mogući uzrok smrti. Rekli su mi da je djevojka studentica. Bože moj, pomislio sam, nije prvi put da se stari jarci ubiju Viagrom zbog mlađe djevojke, ali zar da se to njemu dogodi.
Stotinu misli rojilo se u mojoj glavi, a telefon je počeo uporno zvoniti. Isključio sam tonove da me dosadni pozivi radoznalaca ne ometaju u radu. Prestao sam se javljati, osim šefu. On mi je prenosio tko je sve zvao i tražio da ga obavijestim o svemu bitnom u ovom slučaju. U povjerenju mi je rekao da su zvali i neki iz stranke.
Kao veliko deblo široke krošnje koje je mutna voda nanijela u plićak, ležalo je njegovo mrtvo tijelo na podu na sredini sobe. Gledao sam njegova široka pleća i nekad jaki vrat, njegovu kratku gustu kosu i znao sam da je to on, iako je licem bio okrenut podu.
Ta R. je bio zvjerka. Direktor i suvlasnik uspješnog poduzeća, predsjednik odbora stranke, premijer kantona, član nekih važnih odbora, uspješan poduzetnik, vrlo bogat i uspješan čovjek. Poznavao sam ga. Čak smo se neko vrijeme lijepo družili. Uvijek je bio popularan u društvu zbog svoje otvorenosti, neposrednosti i duhovitosti. Kozer, galantan, širokog osmijeha, osvajao je ljude svojom neposrednošću i jednostavnošću.
Ljudina, govorili bi za njega. Nije ga ni vlast pokvarila, komentirali bi drugi. Krupan, atletski tip za kojeg se u načinu na koji je nosio svoje krupno tijelo vidjelo da je nekad bio uspješan sportaš.
I da se njemu dogodi takvo sranje.
Policajci su već pozvali njegovu suprugu da ga identificira. Osjećao sam blagu mučninu očekujući neugodnu scenu kad se žena pojavi, ali, pokazalo se, bez potrebe.
Na vratima se pojavila žena. Ušla je polako kao osoba koja oprezno ulazi u nepoznati prostor. Svi u sobi gledali su u njezinu elegantnu figuru koja je djelovala kao nestvarna pojava jer je u ovoj situaciji svojom ljepotom i elegancijom odudarala od cijele sumorne scene s mrtvim tijelom na podu.
Uspravnog držanja, u sivom kostimu, s manirama samosvjesne gospođe, ušla je polako i razgledala po sobi kao da nešto traži. Njezino lijepo lice nije odavalo emocije. Iza tamnih naočala skrivala je oči. Imala je njegovano lice. Rekao bih, lice njegovane intelektualke.
Ispod sakoa nosila je bijelu košulju raskopčanog gornjeg dugmeta, tako da joj se vidio vrat na kojemu je nosila platinastu ogrlicu. Na lijevoj ruci, kojom je držala kožnu žensku torbicu, još je nosila prsten od bijelog zlata ukrašen krunom koja je držala dijamant. Vjerojatno je to bio vjenčani prsten.
Suknja je padala do ispod koljena otkrivajući njezine duge noge i lijepe listove. Nosila je crne salonke s visokom potpeticom. Znala ih je nositi, držeći se uspravno sigurno je koračala u njima.
Lijepa žena, pomislio sam.
Ona je vjerojatno i prije znala da je on vara, ali osvjedočiti se na ovaj način mora da je bilo teško. Ili nije, tko će to znati osim nje same. On je bio uspješan i ugledan čovjek, ali znao sam da i ona iza sebe ima karijeru.
Stajala je na vratima nekoliko trenutaka, a zbog naočala nije se moglo procijeniti razgleda li po sobi ili se samo zagledala u neku točku na suprotnom zidu.
Kao da je ugledala ono što je tražila, krenula je preko sobe. Kad je došla do tijela koje je ležalo nasred sobe, policajac je zaustio da je upozori da se ne bi spotaknula, ali je ona sigurnim korakom prekoračila truplo i došla do stolice na kojoj je preko naslona stajao njegov sako. Prišla je i zavukla ruku u unutarnji džep. Izvadila je novčanik, otvorila ga, izvadila novac i kreditne kartice, stavila ih u svoju torbu, novčanik vratila u sako i istim putem, ponovno prekoračivši truplo, vratila se do ulaznih vrata. Okrenula se prema meni i samo kratko rekla:“Da, to je on.“
Potom je, ne osvrćući se, izašla iz sobe.
Ima li mjesta u kratkim pričama dugim opisima izgleda likova koji ne pridonose ničemu? Apsolutno ne. Sve u svemu, još jedna anegdota koje se pokušava prodati kao kratka priča. Bezuspješno.