Autobus se oglasio: “Beeeee…” Blejao je među stadima ovaca koja su se raspršila i s lijeve i desne strane defektne ceste. “Beeeee”, ponavljao je. A onda je prestao blejati. Ili sam ga ranije krivo čula. Slušala sam ga prilično pozorno, ionako sam sjedila sama na mjestu broj 22 i nisam imala sugovornika. Sada je, bila sam prilično sigurna, izgovarao: “Neeeee… neeeee… neeeee…” Činio je to u nepravilnim razmacima. Dvojila sam je li taj zvuk ukazivao na loš rad nekog njegova organa. Ili se gotovo ljudski izrečenom negacijom odupirao smrti, naglom kočenju vozača. Je li se iz njega glasao zamor? Možda uopće nije govorio, nego je o njega udarao vjetar pa sam pripisala glas nekome posve krivom. Više nisam bila načisto što je stvarnost, a što sam umišljala.
Mladić iza mene je, obraćajući se prijateljici s kojom je putovao, prokomentirao:
– Gle, čitava šuma ide na štajgu!
Djevojka na to nije reagirala. Baš kao da je izgovorio nešto što se očekuje, sasvim je izvjesno, a ne kao da je ogolio perspektivu svog iščašenog svijeta.
Dok smo prestizali kombi s izbjeglicama, jedno drvo je zakoračilo na cestu, razdvojilo bedra i zaplesalo kan-kan pred jurećim automobilima. Kamen uz put nalikovao je na anđela koji je prvo raširio krila pa se odmaknuo. Rekao: “Ja tu više ništa ne mogu.” Protrljao lijevo oko i utvrdio: “Koliko smrti!” Jedan par stopala hodao je sam bez tijela. Jedan automobil odjednom je promijenio pravac i vozio unatrag.
Nakon što je autobus promijenio retoriku i odrešitije se putnicima obratio s “uuuuuuuuuuu”, začula sam vozača:
– Ma vidi ti to, ovaj kreten mi je oduzeo prednost!
Dok se ljutio, drugi automobil bezobzirno se ugurao ispred nas u kružni tok.
– Vozi k’o da je blentav! – uzviknuo je putnik sa sjedala broj 8.
– Tko zna kada ćemo doći. A moram još kupiti šarana – dodao je muškarac od kojeg ga je odvajao prolaz.
Autobus je skrenuo na odmorište, a putnica koja je sjedila na prednjem sjedalu počela se gurati prema izlazu. Nije više mogla bez kave i cigarete.
– Nemojte me ovdje ostaviti – obratila se vozaču i, za svaki slučaj, utrčala još i u WC.
Tamo je ugledala tragove krvi koji su se u nepravilnim mrljama prostirali od zadnje kabine pa sve do izlaznih vrata. Što li se tu događalo, s gađenjem pomisli. Sjeti se krvavih kolinja iz svog zavičaja. Požuri van kao da izlazi iz Noći vještica, a ne iz kolodvorske zgrade.
“Uuuuuuuu”, škripao je autobus, a nitko od putnika mimikom nije odavao da ga čuje. Nijedna osoba nije pokazivala da je bilo što drugo čula. Čak je i onaj mladić, koji je ranije pridodao sumnjive osobine šumi, sada drijemao. Muškarac koji je htio kupiti ribu postao je rezigniran. Shvatio je da više ne stigne u ribarnicu. Hiperaktivnu pušačicu umirile su kava i cigareta na odmorištu.
Putnici su postajali sve beskrvniji, bljeđi. Veselilo me što smo već blizu odredišta te sam se nadala da se do kraja vožnje njihova preobrazba u duhove još neće dovršiti. Već su mi se svi redom činili gotovo slijepima i gluhima.
Kad smo stigli, Darijan još nije bio na kolodvoru. Nije stigao završiti posao zbog alarmantne situacije s izbjeglicama. Pričekala sam ga u kafiću zbog svoje već alarmantne kofeinske krize. Bila sam jedini gost i plašio me sat koji je doživio kliničku smrt. Dok sam naručila kavu i ispijala je, stajao je, a počeo je ponovo ići čim su ušli novi gosti, mladi par. Od ulice me dijelilo samo staklo koje je, iako zatvoreno, svojom prozirnošću puštalo da život, grad, proljeće, uđu u nataloženu ustajalost.
Darijan je u kafiću postao četvrti gost. A onda su ušla još trojica. Dvojica su bili izbjeglice, a treći je imao toliko blijedu i plavičastu kožu da sam pomislila kako je došao po njih da ih, bez većih neugodnosti, odvede u smrt.
Vani sam spazila crnomanjastog muškarca kojeg sam srela u prosincu, baš kad sam zamalo stradala u uličnoj pucnjavi, kad je metak prošao tik uz mene. Vidjela sam ga samo jednom i njegova slika već je bila neznatno oštećena u mom sjećanju, crte lica malo su se prekidale i nisam bila sigurna kamo bi se trebale nastavljati. Jesam li ponovo u opasnosti? Ili se pojavio slučajno?
Možda to i nije bio on! Ma nije on, uvjeravala sam samu sebe. Ali muškarac me primijetio, zaustavio se pred staklom i motrio nekoliko trenutaka prije nego što je produžio. Pa ne bi samo tako stao. Nije vrijedilo poricati da smo se ranije sreli.
Nikada se ne zna gdje nešto može započeti. Razviti se poput klice u rosnoj travi, narasti u mračni, đavolji plod na mjestu koje izgleda sasvim bezazleno.
Kamo god dolazim, tu je već bila smrt. Posjetila je to mjesto prije mene. Tako je bilo sa svim gradskim ulicama, šetalištima, avenijama, trgovima. Tako je bilo i s Ulicom narušenog prijateljstva, Ulicom žrtava rastave braka, Trgom vrana, Avenijom nezaposlenosti, Šetalištem propuštenih prilika…
Ubrzo smo napustili kafić i otišli do Ulice kajanja gdje je Darijan parkirao automobil. Ali mislim da on nije znao kako se ulica zove. Zanimalo me zbog čijih je pogrešaka ulica dobila baš to ime.
Na raskrižju je neka žena izvukla ruku kroz prozor vozila. Držala je lepezu i uzaludno njome mahala jer, i da je bilo vruće, ne bi mogla ohladiti beskrajan vanjski zrak. Lepeza je bila vedrih boja, ali žena nije imala lice, a i njene ruke bile su bez boje.
U automobilu kojem smo išli ususret zaspali su i muškarac i žena. Ona s rukom na prsima, on još uvijek držeći volan. Da nije treštala glazba na radiju, pokušala bih osluhnuti hrču li.
Iz kamiona koji smo htjeli prestići ispalo je deblo. Jedva smo ga uspjeli izbjeći. Kada smo ipak pretekli vozilo koje je neprestano zasijecalo i lijevi i desni cestovni trak, u retrovizoru nisam uspjela nazrijeti njegova vozača, no zamijetila sam da mu je čitava kabina oblijepljena osmrtnicama. Nije mu moglo poumirati toliko bližnjih u kratkom vremenu! Je li prevozio i mrtvace ili su umoreni šumski trupci dobili imena? Kako je kabina bila prazna, ili se barem tako činilo, jesu li kamion vozile duše umrlih?
Svaki put kad bih uočila da se vozači ne drže pravila lijepog ponašanja, da se izruguju drugima na cesti i kikoću, bilo mi je sasvim jasno da država tu ništa ne može napraviti. Zbog potrebe da se ljudstvo angažira drugdje, a pojavili su se novi poslovi vezani za izbjeglice, za sprečavanje nasilja među zaraćenim klanovima, za očuvanje urednosti grada jer su siromašni radili sve veći nered kopajući po kantama i derući svezane vreće s otpadom, teško bi bilo iznaći nova sredstva za plaće nadglednicima lijepog ponašanja. Tim više što proizvodnja nije rasla.
Stigavši kući, Darijan je predložio da pogledamo film koji ne govori o smrti. Naslonila sam glavu na njegov trbuh u kojem se odvijala živa aktivnost pa me podsjećao na laboratorij s morem staklenih cjevčica i bočica. Zamišljala sam bijele tragove po njima. A onda se u filmu pojavila smrt.
– Prevario si me! – uzviknula sam.
Svaki put kad sam Darijana htjela lansirati na Mjesec, zafrkavao me da osnivam hrvatski svemirski program.
Od našeg povratka u stan hitna pomoć je prošla ulicom već pet puta. Zaigrali su se duhovi vratima smrti, otvaraju ih i zatvaraju kako im se prohtije. Pogledavši kroz prozor, vidjela sam automobil pogrebnog poduzeća ostavljen pred zgradom. Nisam htjela čekati novu smrt. Ako baš moram misliti na nju, radije ću obići već umrle bližnje. Predložila sam Darijanu da odemo na groblje usprkos opasnosti od sve neodgovornijih nevidljivih vozača.
Kad smo stigli, na ulazu je na niskom zidu sjedio prilično zapušten čovjek. Učinilo mi se da u ruci drži lampion koji će uskoro upaliti. Prišavši bliže, opazila sam da prstima zapravo stišće limenku piva. Nije ga bilo briga za smrt.
Meni pravila lijepo ponašanja nalažu da prvo kažem nešto pozitivno. U ovoj priči bi to bilo da me početak zaintrigirao, ima jako lijepih dijelova, postigla se dobra atmosfera tamo do dijela kad stižu na autobusnu stanicu. A zatim kao da se počinje vrtiti u krug i sasvim gubi smisao, što je možda i bila poanta, ali ne sjeda mi.