Intrigantna izložba s intrigantnom pozadinskom pričom – bio bi kratki rezime izložbe Igora Jurana, jednako intrigantnog naslova "Dvjestočetrdesettritisućepedesetčetiri kilograma i četiristopedeset grama" – otvorene sinoć u zagrebačkoj Galeriji SC-a. Izložio je eksperimentalni video i reflektorom osvijetljen špil karata za gatanje čija su polja nasumično ili prazna ili označena simbolima, kuglama ili isječcima fotografija drugih umjetnika pa svaki posjetitelj iz njih može izmaštati svoju priču temeljenu, naravno, na onoj koju Juran daje u bazi izložbe.
A ta Juranova izmaštana priča povezuje stvarnu povijest, društvenu i umjetničku, zlato i ono što ono može postati u negativnom kontekstu, i priziva velikog Ivana Kožarića kao inspiraciju. Ideju je dobio vidjevši dokumentarnu snimku otvaranja izložbe Zagrebačkog zbora iz 1937. godine, koji se tada održavao na području današnjeg Tehničkog muzeja, na kojoj je uočio izloženu zlatnu kuglu s ispisanim brojkama iz naslova izložbe, a frapantno nalik Kožarićevu "Prizemljenom Suncu", koje je nastalo puno godina kasnije.
– Ta kugla iz 1937. bila je, pretpostavljam, ilustracija da se ljudima slikovito objasni monetarni sistem i odnos zlata i novca. Brojka ispisana na kugli je, slutim, ili odgovarala tadašnjem stvarnom državnom stanju zaliha zlata ili je bila samo ilustracija u smislu koliko bi tolika količina zlata iznosila u tadašnjoj valuti – objašnjava Igor Juran pa dodaje:
– Mene je pak konkretna kugla zaintrigirala zbog svoje sličnosti s Kožarićevim "Prizemljenim Suncem". Pitao sam se je li Kožarić, rođen u Petrinji, te 1937. uopće bio u Zagrebu i je li je mogao vidjeti. Saznao sam da je on tada već bio u Zagrebu i da je velika šansa da je doista vidio tu zlatnu kuglu. E sad, kako je i inače proces u umjetnosti neka vrsta rafiniranja i pretvaranja onog što vidiš u nešto drugo, svidjela mi se mogućnost da je nešto tako strogo materijalističko poput kugle koja je iskaz količine zlata u novcu, potencijalno pretvoreno u nešto tako lijepo, plemenito, nadrealno i optimistično kao što je to Kožarićevo "Sunce". Uglavnom, mi kao ljudska bića ograničeni smo, ne možemo znati ni sve što se trenutačno zbiva, a kamoli što se zbivalo u prošlosti. I osobno ne vjerujem u gatanje, ali zanimljiv mi je taj sistem koncentriran na bezbroj mogućih varijanti o zbivanjima iz raznih perspektiva. Tako i ja na izložbi, a s obzirom na to da ona otvara puno pitanja, karte na kojima su, među ostalim, i kugle u raznim kontekstima, koristim kao alat za moguće odgovore i posjetiteljima dopuštam fikciju i pretpostavke.
Kugla iz 1937. teško se može na bilo koji način poistovjetiti s tadašnjim umjetničkim strujanjima tako da njena nakana mora da je bila ekonomske naravi i iza njezina autorstva zacijelo ne stoji neki umjetnik. U prilog ide i činjenica da je i Zagrebački zbor bio gospodarska izložba aktivna do 1946., i preteča je Zagrebačkog velesajma.
S druge strane Kožarić je puno kasnije "otkrivši" zlatnu boju pozlatio mnoge svoje radove, ali i svakodnevne predmete poput cipela, ormara i vrata atelijera, učinivši ih jednako vrijednima transformativnom gestom. Jednom je u intervjuu nazvao zlatnu boju "našim svakodnevnim suncem". Vrhunac te ideje postignut je u kiparstvu prizemljivanjem Sunca među prolaznicima 1971. godine. "Prizemljeno Sunce" tada je postavljeno ispred HNK u Zagrebu. Naravno, postavljanje savršene kugle u gradsko tkivo bez pijedestala, etikete i ceremonijala dovelo je do niza neobičnih reakcija građana. U mjesec dana, koliko se Sunce tamo nalazilo, raspon emocija publike kretao se od plesanja kola oko njega do barbarskog polijevanja skulpture benzinom i spaljivanja, nakon čega je uklonjena, a vlast je incident pripisala nezadovoljnim građanima. U Zagreb je, u Bogovićevu, ponovno postavljeno 1994. Osim toga, umjetnik je za života govorio da je ideju "spuštanja Sunca među ljude" dobio 1942. potaknut snažnim bljeskom Sunca na zidu svoje sobe.
Ostavimo li Kožarića po strani, još je jedno važno pitanje, ili pouka, koje izložba otvara – "može li se u materijalističkom smislu 'pravo zlato' izvitoperiti u 'zlato za budale'?"
Svi znamo da itekako može. Tako i Juran, kaže kustos Vanja Babić, razvija narativ s ishodištem u kugli iz 1937. koja možda vizualizira zlatne rezerve Kraljevine Jugoslavije. Tih godina Drugi svjetski rat već se osjećao u zraku. Uskoro je i izbio, a političke elite počele su razmišljati kako na sigurno skloniti državno zlato. Nastojali su ga iznijeti iz zemlje i deponirati u neku "sigurniju" savezničku državu. Ali to je valjalo činiti postupno s obzirom na ograničenu brojnost i nosivost aviona s kojima se odlazilo u emigraciju. Jedan takav avion bio je i bombarder tipa Savoi Marchetti, koji se s tri sanduka zlata srušio blizu grčke luke Prevez.
Ali, sudbina evakuiranih zlatnih rezervi u cijelosti se nije ispostavila povoljnom za one koji su evakuaciju organizirali. Iz zemlje uspješno izneseno zlato nemilice se, naime, i nesvrsishodno trošilo. Najbizarniji je podatak da su Sjedinjene Države iz na njihovu teritoriju deponiranih zaliha jugoslavenskog zlata naplatile ne samo imovinu svojih građana konfisciranu nakon rata od nove komunističke vlasti nego i cjelokupnu vojnu pomoć upućenu kako jugoslavenskim partizanima tako i Mihailovićevim četnicima, kaže Vanja Babić. A u sve to bile su uključene i bombe bacane na jugoslavenske gradove pod fašističkom okupacijom. Doista, istinsko "zlato za budale".
– Drugi svjetski rat ostavio je puno nepoznanica. Jedna od njih je i autor kugle iz 1937., kojeg nisam ni tražio. Meni je ovdje važnija pouka da je ono zlato koje nije pravo, po svemu veće zlato... Događaji vezani za pravo zlato često vode u vrlo ružne stvari tako da je ono zlato koje nije pravo, kao što je to "Prizemljeno Sunce", u biti pravo zlato, a ono materijalno najčešće postaje "zlato za budale" jer se zbog njega ljudi doslovno ubijaju – zaključio je Juran, čija izložba traje do 7. prosinca.