Povjesničar Dinko Šokčević apsolutno je u pravu kada, uvodeći nas u novi projekt Galerije Klovićevi dvori, kaže: “Malo je naroda u Europi čija je povijesna sudbina toliko isprepletena kao sudbina Hrvata i Mađara.” Ugarski je kralj Ladislav Sveti utemeljenjem zagrebačke biskupije udario temelje razvoju današnjeg glavnoga grada Hrvatske. Njegov je nasljednik Koloman 1102. okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije u Biogradu na Moru te je od toga povijesnog trenutka počela postojati ugarsko-hrvatska državna zajednica koja se opstankom do 1918. pokazala najduljim državnim suživotom u Europi.
Sve navedeno i više je nego dovoljan povod najopsežnijoj i najizdašnijoj izložbi Klovićevih dvora ove godine “Ars et virtus Hrvatska – Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine” zakazanoj za 24. rujna. Pružit će uvid u dodire na području kulture i likovnih umjetnosti obiju država te prikazati umjetnine iz baštine mađarsko-hrvatskih veza u kronološkome rasponu od srednjega vijeka do 1918. godine.
Bit će postavljena na cijelom drugom katu galerije, vrijedna djela iz hrvatskih muzeja već pristižu, mnogo je tu zlatarskih predmeta i iz riznice zagrebačke katedrale. Brojne posudbe uz jake mjere osiguranja stižu i iz Mađarskog nacionalnog muzeja i drugih mađarskih institucija pa tako po prvi put u Hrvatsku iz Budimpešte dolazi “Dubravka”, čuvena slika Vlahe Bukovca, te do sada neizlagana najstarija hrvatska zastava iz sredine 17. st. s latinskim natpisom Croatiae te šahiranim grbom Hrvatske Kraljevine koja će za ovu priliku prvi put biti posuđena iz privatne zaklade obitelji Esterházy u Austriji.
– Ideja za ovu izložbu potaknuta je izložbom “Zagreb – Beč oko 1900.” u kojoj smo lokalnom selekcijom eksponata kontekstualizirali hrvatsku umjetnost oko 1900. u globalnom kontekstu. Na taj način željeli smo naći i daljnje veze koje nas, osim geografski, i kulturno i umjetnički povezuju s gradovima u našem okruženju i tu se logično nametnula Budimpešta kao druga austrougarska prijestolnica – govori povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, uz Marinu Bagarić iz MUO i povjesničara umjetnosti Dragana Damjanovića autorica izložbe, pa nastavlja:
– Kolegica Bagarić i ja radile smo i na prethodnoj izložbi i krenule smo od polazišta da obradimo opet isto razdoblje, ali nametnuo se puno širi povijesni period, od 12. stoljeća, praktički od Pacte convente. Otvorile su se razne teme u kojima su se hrvatska i mađarska umjetnost ispreplele na najljepši mogući način pa smo krenuli od osnutka Zagrebačke nadbiskupije u srednjem vijeku, preko naših umjetnika koji su radili na dvoru Matijaša Korvina u renesansi – bili su to umjetnici iz Hrvatskog primorja i Dalmacije od kojih je najpoznatiji Ivan Duknović, dok će na dvoru Ludovika II. između 1523. i 1526. iluminirati Julije Klović. Slijedi barok u kojem se širi kult ugarskih svetaca pa mnoge naše crkve, oltarne pale i kipovi bivaju posvećeni ugarskim svecima Ladislavu, Emeriku ili Margareti. Tu je i krasna tema o ugarskom plemstvu u Hrvatskoj i hrvatskom u Mađarskoj, koje je imalo posjede u obje zemlje, i tome koliko su u biti sudjelovali u europeizaciji obje umjetnosti, a mnogi od njih imali su i dvojni identitet poput Zrinskih.
U kontekstu Zrinskih valja spomenuti razdoblje od 15. do 17. st. kada će veliku ulogu u borbi protiv Osmanskog Carstva imati upravo Hrvati. Jedno od dvanaest hrvatskih plemena čija se imena spominju uz Pactu conventu 1102. godine bribirski su knezovi Šubići. Njihov je kasniji uspon vezan uz posjed Zrin na padinama Zrinske gore, uz lijevu obalu rijeke Une, po kojem će obitelj promijeniti ime u Zrinski. Uloga Zrina kao utvrde u obrani od Osmanlija obilježila je i sudbinu obitelji iz koje potječu slavni junaci u višestoljetnim ratovanjima s Osmanlijama, od Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog do Nikole VII. Zrinskog. Osim ratnih pothvata i junaštva, obitelj se isticala i skupljanjem umjetničkih djela i knjiga, a njezini članovi kao književnici i pjesnici. Zrinski pripadaju, kako je već više puta istaknuto, a navodi to i Šokčević, i hrvatskoj i mađarskoj kulturi. Poseban eksponat vezan uz njih koji ćemo vidjeti i na ovoj zagrebačkoj izložbi su kaciga i sablja Nikole Zrinskog iz Kunsthistorisches Museuma u Beču. Osim Zrinskih, u 18. i dijelom 19. st. aristokratske obitelji Feštetić, Erdödy, Batthyány, Drašković, Pejačević, Janković i druge imaju posjede u Hrvatskoj i Ugarskoj, gdje su kao naručitelji i mecene igrali ozbiljnu ulogu u povijesti veza dvaju naroda na području umjetnosti i kulture.
U nagodbenom pak periodu, nakon 1868., Hrvatska će u okviru ugarskog dijela Monarhije zadržati autonomiju na području unutarnjih poslova, pravosuđa, kulture i školstva. Unatoč političkim razmiricama, gradovi poput Zagreba i Rijeke razvijat će svoju gospodarsku, kulturnu i umjetničku infrastrukturu na osnovi koje će se prometnuti u vodeća središta regije. Na području arhitekture, ali i slikarstva i skulpture, mađarsko-hrvatske veze će katkad i nevidljivo kreirati zajedničko nasljeđe. Kruna tih odnosa ostvarit će se na Milenijskoj izložbi 1896. u Budimpešti kojom se slavilo 1000 godina od dolaska Mađara u Panonski bazen, navodi Šokčević.
– Meni kao nekome tko se bavi slikarstvom s prijelaza 19. u 20. stoljeće najvažnija je upravo ta Milenijska izložba u Budimpešti 1896., na kojoj su se hrvatski umjetnici prvi put predstavili u zasebnom paviljonu s autohtonim stilom koji je tamo i prepoznat kao Zagrebačka škola čiji je predvodnik bio Vlaho Bukovac. Njegovu sliku “Dubravka” sada ćemo prvi put gledati u Hrvatskoj. To je slika koja je trebala krasiti našu Opatičku 10, Odjel za bogoštovlje i nastavu, no na Milenijskoj izložbi otkupila ju je mađarska vlada, isto kao i Medovićeve “Srijemske mučenike”. Obje slike velikih su dimenzija, 4x3 m, i mislim da će “Dubravka” zaista biti senzacija izložbe. Ona je jedna od prve dvije Bukovčeve narudžbe po njegovu dolasku u Zagreb. Prva je “Gundulićev san” koja se danas nalazi u Modernoj galeriji, a druga je “Dubravka” (1894.). Naručio ju je Kršnjavi, a Bukovac je ostvario kao metaforu slobode i jedinstva Banske Hrvatske i Dalmacije prema tekstu “Dubravke” Ivana Gundulića. Likovi na slici smješteni su u ambijent Kneževa dvora, a zanimljivo je da je na prozoru Bukovac naslikao svog prijatelja Belu Čikoša Sesiju, sebe i njihove supruge – Justinu i Jelicu te mnoge osobe iz dubrovačke povijesti – govori Vugrinec.
Uz tu raskošnu historijsku kompoziciju u najboljoj maniri Bukovca, izložba komparira radove mađarskog slikara Mihálya Munkácsya koji je također izlagao na Milenijskoj izložbi, a obojica umjetnika afirmirala su se i izvan svojih matičnih sredina, i to u Parizu, središtu europske umjetnosti.
Iza izložbe stoji Ministarstvo kulture i medija, na njoj surađuju hrvatski i mađarski stručnjaci, a u prosincu se postav seli u Budimpeštu u Mađarski nacionalni muzej.