I grad Čakovec dobio je svoju ulogu u romanu mogućeg nobelovca, poznatog izraelskog književnika Davida Grossmana “Kad je Nina znala” koji je objavila Fraktura, s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh, a uredio Roman Simić.
Knjiga čija se radnja velikim dijelom odvija i na teritoriju današnje Hrvatske (u već spomenutom Čakovcu gdje je rođena glavna junakinja, a onda i na prostorima negdašnjeg Titova logora Goli otok), priča je o tri žene iz tri generacije jedne židovske obitelji, koje je sudbina selila iz jedne države u drugu, baš kao i s jednog kontinenta na drugi. Grossman knjigu nije izmaštao u potpunosti. Inspiracija za nju bio mu je stvarni lik Čakovčanke Eve Panić Nahir rođene Kelemen koja je na sjeveru Izraela, kamo se davnih godina odselila iz Jugoslavije bježeći od strašnih uspomena koje posve sigurno nije zavrijedila, prije pet godina umrla u dubokoj starosti.
Međutim Eva nije bježala od nacista. Njih je uspješno nadvladala. Bježala je od Titovih komunista koji su joj muža, partizanskog heroja, natjerali na samoubojstvo, a nju, kao navodnu informbiroovku gotovo tri godine držali na Svetom Grguru, ne u predvorju, nego u epicentru pakla. Mudri Grossman koji je i osobno upoznao Evu Panić Nahir (njome se kao umjetničkim fenomenom i dragocjenim svjedokom povijesti prvi bavio Danilo Kiš) promijenio je imena svojim književnim likovima. Nadopisao im je karaktere, promijenio živote, unio u sve to puno imaginacije, bio čak i duhovit u vrlo surovim trenucima, ali im nije oduzeo elementarno ljudsko dostojanstvo. Za potrebe knjige čak je putovao po Hrvatskoj, bio je i na Golom otoku. Konzultirao se s hrvatskim povjesničarima i autorima koji su u Hrvatskoj portretirali Evu Panić Nahir. A onda je napisao bombastičnu, sebi sličnu kombinaciju povijesnog i ljubavnog romana u kojem je ljubav ljevičarske idealistice Vere, Čakovčanke iz bogate židovske tradicionalne obitelji, i jugoslavenskog oficira i ljubitelja jahanja Miloša iz siromašnog srpskog seoceta nadvladala i otpor protiv nacista i četnika, baš kao i sukob s Titovim udbašima koji nisu imali milosti ni za svoje donedavne heroje i heroine. Kako ne bi okaljala najvažniju i jedinu ljubav svog života, Vera nije mogla izdati Miloša ni nakon što je saznala da je počinio samoubojstvo u beogradskoj vojnoj bolnici. Mrtvom suprugu nije htjela oduzeti dostojanstvo pa je za kaznu razdvojena od djevojčice Nine i odvedena na preodgoj na onu burom pokorenu, negostoljubivu hrid na sjevernom Jadranu. Torture koje je Vera ondje prošla Grossman je opisao možda i prerealistično, nimalo ne štedeći čitatelja. Ali iz njegovih rečenica može se itekako osjetiti i slana tuga golootočnih logorašica koje su izlagane međusobnom istrebljivanju i špijuniranju. “Goli otok bio je gori od Auschwitza”, rečenica je izvučena iz tog Grossmanova romana nad kojom bi se mnogi trebali zamisliti.
Veći dio romana ne odvija se za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, ali je tim razdobljem dramatično uvjetovan. U Grossmanovu je fokusu, osim čvrste Vere, i kompleksan lik njezine kćeri Nine koja se cijeli život osjeća odbačenom, pa onda i ona odbacuje – svoju kćer Gili, i to na posebno grub način, te njezina oca Refaela, Verina posinka koji je u Ninu fanatično zaljubljen i s njom simbiotički povezan. Ljubav Nine i Refaela ljubav je do istrebljenja i može podsjetiti na ljubavi koje u svojim filmovima obrađuje neumorni provokator na temu konvencija Woody Allen. Ali Grossmanov ljubavni par ipak je i uzvišeniji i dramatičniji, ali i temeljito opterećen Nininim seksualnim apetitima i erotskim i psihičkim samoranjavanjem koje kao da nema kraja, ali ima svoje konkretne i opravdane uzroke. Grossman je donekle milostiv prema svojim likovima koje je doslovno isklesao od povijesnih taloga zapadne civilizacije, iako je pod znak pitanja stavio Verinu odluku da brani čast mrtvoga supruga, umjesto da živu kćer spašava od cjeloživotnog traumatiziranja. Ljubav je sukobio s ljubavlju. A u toj borbi pobjednika nema. Broje se samo gubitnici.
Nadam se da će netko snimiti film pa ako treba i uz financiranje HAVC