Pravi sam baksuz. Moj cjelokupni život je totalni promašaj. Odmalena su me vrijeđali i ponižavali, zvali me debeljko, pigič, ružno pače, čvarak, a starci su uvijek isticali mlađega brata kao nadu, svijetao primjer, uzor momka, bistru glavu, ljudinu. Ni sa ženama nemam sreće. Približio bih se nekoj koja mi je izgledala pristojna i skromna cura, jednostavno biće bez velikih očekivanja, jer se u mene već uvukao osjećaj da sam luzer i da ne trebam čeznuti za divom, Venerom, Amazonkom, ali nije mi išlo ni kod jedne. I najpriprostija me odbila s prijezirom.
– Što hoćeš, pusti me na miru. Nisi moj broj!
– A što mi fali? – pitao bih uljudno.
– Sve – zbrcnula bi se – pogledaj se u ogledalo pa će ti biti jasno.
– A ti misliš da si faca, ne? Kao da se u ogledalu vidi tko sam. Tko si, uostalom, ti? Napumpala si usne, trepćeš tim trepavicama kao metlama, pokazuješ umjetne sise. To je sve što znaš.
– Ajde ne pizdi – odbrusila bi mi tako nekako. – Vidi na što ličiš – mlohav i debeo. S čela ti čitam da para nemaš ni da bi me vodom počastio.
I okrenula bi mi stražnjicu. A bilo je to istina. Nisam imao. Nisam znao ni kako zaraditi pare jer kad god bih se dočepao nekog posla propao bih u roku od par mjeseci. Ne svojom krivnjom, nego onih koji su bili oko mene, jer me nisu poštivali niti su me doživljavali kao sebi ravnog. Osjećao sam to u svakoj njihovoj gesti i pogledu. Povlačio bih se i odlazio kući u svoju rupu, u svoj mir. Drugi su izlazili, družili se, mijenjali djevojke, putovali, opijali se, a ja sam čubio doma. Nisam zazirao od posla. Upravo suprotno. Radio sam u klaonici na pakiranju pilića, čistio sam atelijer nekog bolesnog boema, brao sam jagode na farmi jednog OPG-a, ali uvijek je to kratko trajalo. Došao bi netko tko je bio brži i spretniji od mene i ja bih završio na ulici.
– Nepokretan si – predbacivala mi stara – mlitav, samo trpaš u sebe, a ništa od sebe ne daješ. Primi se računala, od toga možeš pristojno zaraditi i biti doma da nikoga ne moraš gledati.
I učinio sam to. Poslušao sam je pa sam jednoga dana po završetku brzog tečaja uspio konačno naći stalan posao. Zaposlio sam se u firmi kojoj je bilo O.K. da zaposlenici rade od kuće. Nitko me ne primjećuje, radim svoje i nikome ne smetam niti tko meni smeta. To mi je pomoglo da se konačno odselim od staraca u četrdeset prvoj pa da probam živjeti na vlastitu odgovornost. Istina, na početku je bilo teško.
Kad bih nakupio dovoljno prljavog rublja, donosio bih ga majci na pranje, usput bih dobio i ručak pa bih, ako bi što ostalo, ponio to za drugi dan. Ali jednoga dana stara je rekla dosta, nema više! Nađi si ženu da se brine o tebi. Stari mi je zalupio vrata pred nosom pa sam otišao zaklevši se da se više nikad neću vratiti. Ispred moga podstanarskog stana mali je park koji dijeli dvije paralelne zgrade, a na balkonu u visini moga zapazio sam zgodnu koku s rotvajlerom. Možda mi je to šansa, pomislih, samo se trebam nekako približiti. Za rotvajlere kažu da su grubijani mekoga srca, baš kao što sam i sâm. Svakoga dana izvodi ga ona dva puta u šetnju, a često je vidim i na balkonu kako s njim razgovara: "Dini, dušo, hoćeš ovo ili hoćeš ono?" Grli ga, ljubi, mazi ga i, pravo da kažem, zavidim tom psu na tretmanu koju mu pruža ova ljepotica. Ja sad perem sam svoje krpe, vješam ih onako kako stignem k'o krepane mačke na konopac pa škiljim između tih ruta na susjedni balkon i ljubomorno zurim u ljubavni odnos ove gospođice i njezina rotvajlera. Počeo sam ih pratiti. Svaki put kad cura izlazi s psom u šetnju, evo i mene, kao slučajno. Prolazim, pozdravim i nastavljam put pa sjednem u park i škicam kad će se ponovno pojaviti da se i opet nađem u njenoj blizini. Ponekad se rotvajler naljuti pa reži na mene, a ona ga upozorava da to ne čini i meni se ispričava.
– Oprostite, nije on agresivan, samo se brine za mene.
A gdje mu je brnjica, đubre jedno, govorim sebi u bradu, bijesan, ali njoj se obraćam sa smiješkom nastojeći da budem primijećen: – Razumijem, i ja bih čuvao takvu ljepoticu da imam prigodu i čast.
Ali ona samo gleda u njega i moje riječi gotovo da padaju na tlo, a da ne dodiruju njezine fine uši. Takve se scene ponavljaju iz dana u dan, iz tjedna u tjedan i ja sad već doživljavam nju kao partnericu s kojom dijelim prostor i vrijeme, a da ona o tome nema pojma. Rana jutra pred posao i kasne večeri rezervirao sam za nju. Ništa me u tome ne može spriječiti. Ponekad, vidim, razgovara s drugima, smješka im se i oni joj uzvraćaju osmjesima, vode svoje pse koji se usput njuškaju i odmjeravaju, pa čavrljaju o pasjem izmetu, hrani, povocima, veterinarima i odlaze skupa na kavu ili kamo već, a ja kao pokisli štakor vraćam se sam u svoj brlog.
Samoća je pravi pakao. Vrijeme polako curi kroz prste, a ti nemaš nikoga da ga ispuniš nekim smislenim sadržajem, pa makar da se svadiš kao susjedi u stanu da mene. Iz njihova stana neprestano se čuje urlanje i psovka, vrisak djece, a ponekad i smijeh i pjesma. Šire se mirisi pečenke, sarme i kobasica, a kod mene ništa, nema mirisa, nema glasova, nema pjesme, nema ničega – sam i zaboravljen kao osušeni panj. Promatrajući svijet oko sebe, shvatio sam da je čovjek općenito sve manje interesantan drugima. Susjede mi ne odzdravljaju na uljudne pozdrave, žure kao namrgođene furije, ne zahvaljuju kad im pridržim vrata, ne primjećuju me, kao da ne postojim, ali svojim đukcima se smiju, maze ih, nose ih, oblače i tetoše kao rođenu djecu.
Djevojku u zgradi preko puta moga stana ne vidim više s njezinim đukcem na balkonu. Ne izlazi više s njim u šetnju. Očito se nešto dogodilo psu?! Pomalo sam se i zabrinuo, iako bi mi bilo drago da ga se riješila. Ostala bi sama kao ja pa bi to možda bila dobra prilika za pravi sudar. Tri su mjeseca prošla, a ona još uvijek nije nabavila zamjenu. Krajnje je vrijeme da se trgnem i pristupim joj prije nego si nabavi novu ljubav. Pa sam se i ohrabrio. Sreli smo se na putu prema gradu, pristojno sam je pozdravio i pitao gdje je njezin "roti".
– Ne šećete više onog gizdana? – dobacih joj.
Podigla je pogled, a u njezinim očima prepoznao sam golemu tugu, mada nije gledala u mene, nego nekamo u stranu.
– Ne, nemam ga – reče tiho – nema više Dinija.
– Kako to mislite, što se dogodilo? – prisilio sam se postaviti joj novo pitanje praveći se da sam jako zainteresiran.
– Umro je – reče nervozno – ovaj, uginuo je...
– O, jako mi je žao – rekoh – počivao u miru, sigurno ste neutješni.
– Bio mi je sve – šapnu djevojka s drhtajem u glasu bez da me je počastila jednim pogledom.
– Šteta, nemojte, molim vas. Žao mi je, nemojte plakati. Vidim, volite pse, bit će drugi, nabavite si drugoga. Ovaj je sada u psećem raju, a tamo mu ništa ne fali.
– Nema drugi! – reče odlučnim glasom kao da nije čula moj zločesti komentar – Dini je bio jedini. Bio je tih, pametan, privržen, snažan, odvažan, odaniji nego ijedan čovjek kojeg znam.
– O, da, da, razumijem, razumijem, ali nemojte tako. Dajte si priliku. Evo – rekoh gotovo zgrožen vlastitim riječima – mogao bih vam ga ja zamijeniti. Vjerujte mi, i lajao bih zbog vas. Samo da ne budete sami, tužni kao što sam i ja sam i tužan.
Žena je zastala zaprepaštena mojim riječima: – Molim? O čemu vi to? Jeste li poludjeli?
– Ne, gospođo, ovaj, gospođice, nisam, časna riječ, nisam! Ozbiljno sam mislio da bih volio biti vaš pas. Ni u čemu ne biste osjetili razliku, volio bih vas, i pazio, šetao s vama parkom, čuvao vas od ostalih nasrtljivaca. Vi biste me mazili, ljubili, ljuljali u svome naručju. Čak bih i lajao kad biste mi to dopustili.
– Marš, manijače! – izustila je zaprepaštena. – Kako se usuđuješ? Gubi se, budalo! – zaurlala je ljepotica. – Luđak, psihopat!...
Ne shvaćam u čemu je problem? Ali znam da neće biti ništa od mog udvaranja ni spremnosti da postanem makar i pseto samo da se dokopam malo ljudske pažnje i nježnosti. Moja je susjeda ubrzo nabavila malo štene rotvajlera pa je s njime nastavila dnevnu rutinu kakvu je imala i sa svojim Dinijem, a ja, eto, i nadalje kuburim sam među četiri zida i ponekad lajem i zavijam kao pas ne bi li me čulo i smilovalo mi se neko ljudsko stvorenje.