"to je megalomanija"

Maja Tedeschi: U Zagrebu vlada potpuna nebriga za grad, imaju samo nabacane ideje

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: PR
Hotel Briig
Foto: PR
Hotel Briig
Foto: PR
Hotel Briig
Foto: PR
Hotel Briig
Foto: PR
Hotel Briig
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
13.07.2019.
u 11:36
Fascinira me jugoslavenska moderna, doba u kojem je nastao stadion na Poljudu, avangardne betonske forme kojima se danas bave i kustosi MoMA-e... Zato mi je još teže gledati devastaciju urbanih sredina i potpuni nemar prema centru našeg glavnog grada koji je potpuno zapušten
Pogledaj originalni članak

Iznad splitskih Bačvica, dijelom zaklonjen drvoredom, do Hatzeova perivoja smjestio se novi hotel Briig čiji su autori vanjske arhitekture Maja Tedeschi i Damir Rako, a projekt unutarnje arhitekture i interijera potpisuje Maja Tedeschi. Zdanje koje podsjeća na kocku na koju je netko sjeo ima 60 soba, dva apartmana, kongresnu dvoranu i bazen na krovu. 

Prvi gosti već dolaze i čini se da su oduševljeni kućom koja ih privlači i uvlači, pa u njoj žele ostati. Kako svemu na čemu radi voli dati ime, hotel je nazvala kraticom imena obližnjeg lokaliteta Katalinića briga, “Ka Brig”, a na kraju je ostalo samo Briig. Ime je pomalo konceptualno, kao i sama kuća, lako izgovorljivo i japanskim i švedskim gostima, a zvučnost je k tome nekako šiljata i uglata kao i sama njegova arhitektura. Suvremena građevina izlomljene fasade primila je žestoke udarce kritika lokalne zajednice koje Maju Tedeschi za četverogodišnjeg nastajanja hotela nisu poljuljale niti dovele u dvojbu radi li dobro. Treba otvoriti vrata modernosti, posebice kad je potkovana stručnošću i znanjem, što ovdje i jest slučaj.

Kažu da Splićani ne vole promjene. Kako su prihvatili novo zdanje na Bačvicama?

Do sada sam dobila pozitivne komentare, ponajprije gostiju i posjetitelja, a ti su mi komentari na prvom mjestu. Na komentare tipa “sviđa mi se” ili “ne sviđa mi se”, a bez ukupnog doživljaja kuće i znanja i razumijevanja arhitekture ne obazirem se niti mi predstavljaju problem. Isto tako postoji i mentalitet, koji je možda čak ukupni, a ne samo splitski, u kojem je ukorijenjen strah od drugačijeg, od novog, od modernosti. Poziva se na tradiciju, a da se pri tome zaboravlja da je i moderna arhitektura također u našoj tradiciji. Nije tradicija samo historicizam.

Pozivanje na tradiciju kod nas se čita kao pozivanje na nešto iz 19. st.

Recimo to tako. Ja se referiram na Split iz doba moderne, doba u kojem je sagrađen Magašev stadion na Poljudu, avangardna betonska forma koja je u to doba bila uz bok preteča najvećoj svjetskoj arhitekturi. Upravo arhitektura iz tog doba na području Jugoslavije tema je izložbe u MoMA-i, koja je izazvala pozitivne komentare i recenzije. Moja kći studira arhitekturu na Sveučilištu Columbia u New Yorku, na kojem je u rujnu organizirana, na temu te izložbe, velika tribina sa zvučnim imenima iz svijeta arhitekture poput Kennetha Framptona i I. M. Peija. Tada smo imali svjetsko značenje u području arhitekture, likovne umjetnosti, skulpture javnih prostora. Sve smo to devastirali jer nas asocira na socijalizam. Ako kritički ne možemo odrediti što je tada bilo loše, a pohvaliti ono dobro, to pokazuje priličnu nezrelost društva.

Arhitekti svojim djelovanjem pomiču društvo prema naprijed, no koji je pravi smjer?

Mislim da je ovo što radim dobar smjer. Intenzivno pratim arhitekturu, putujem po svijetu zbog arhitekture i provjeravam sve što se gradi i smatra važnim. Uvjerena sam da će i splitska publika, vidjevši koliko su inozemni gosti oduševljeni hotelom, shvatiti vrijednost te građevine. Mislim da smo njome odgovorili duhu vremena i kvalitetnoj arhitekturi koja se danas gradi.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: PR
Hotel Briig
Foto: PR
Hotel Briig
Foto: PR
Hotel Briig
Foto: PR
Hotel Briig
Foto: PR
Hotel Briig
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Maja Tedeschi

Na prvu ste projekt odlučili odbiti. Zašto ste se predomislili?

Željela sam napraviti važan projekt kojim će Split dobiti suvremenu, avangardnu kuću kakvu drugi grad po veličini u zemlji i zaslužuje. Nisam bila spremna na velike arhitektonske oblikovne ustupke; nisam željela raditi konfekciju. Kad je investitor odlučio da će hotel imati četiri zvjezdice plus, i izabrao ambiciozan projekt, krenuli smo u natječaj.

Oblik kocke u startu je željena forma ili nužnost?

Oblik kocke proizašao je kao posljedica zadanih urbanističkih parametara (izgrađenost, regulacijska i građevinska linija, visina kuće), funkcije hotela koju je trebalo riješiti i samog oblika parcele. Da smo krenuli prema nekoj drugoj formi, morali bismo znatno smanjiti kapacitet hotela. Razmišljali smo kako je učiniti zanimljivom te smo je najzad lagano “ulomili” i dobili nepravilno razlomljenu fasadu, s utisnutim i istisnutim volumenima, što stvara dinamičnost. Glatke bijele trokutaste forme podsjećaju na jedra, a ta se tema ponavlja i u unutrašnjosti hotela, na stropu restorana i oplošju unutarnjeg atrija.

Činjenica da hotel nema balkone mnogima je prva opaska na njegov izgled.

Klasične lođe i balkoni su otpali zbog kapaciteta unutrašnjosti. Investitor je htio maksimalan broj soba i maksimalnu iskoristivost neto površine. Dinamiku fasade postigli smo udubljenjima prozorskih gnijezda te izbočenjima velikih panoramskih prozora; tako je kuća dobila konceptualne lođe i balkone, ali bez ograda i vrata. Štoviše, prozorsko je platno toliko veliko da korisnik ima osjećaj kao da lebdi i u direktnom je kontaktu s prirodom. Ljudi kažu da u njenoj veličini osjećaju nešto lepršavo i profinjeno. To i jest bio lajtmotiv – snažno i profinjeno, mješavina dvaju pojmova koji ne moraju isključivati jedan drugoga.

Foto: PR
Hotel Briig

Poput dobre izmjene jina i janga?

Upravo tako. Naime, sklona sam staroj kineskoj medicini, već 15 godina sam i makrobiotičarka, i silno su mi dragi komentari kineskih gostiju da je hotel kompletno u feng shuiju. A pri tome uopće nisam radila po feng shuiju, već isključivo po svojem osjećaju. Važno mi je da se u prostoru izmjenjuju različiti volumeni i scenariji, da se prostor otkriva postupno, da pruža senzaciju iznenađenja i ugode. Za hotel je važno kako je impostiran iznutra, koliko je privlačan, uzbudljiv, kvalitetan i funkcionalan; da gost voli boraviti u njemu i poželi se vratiti. Zato sam veliku pozornost posvetila odabiru i kombinaciji materijala, boja, tekstura, tipova rasvjete... Većinu prostornih elemenata projektirala sam custom made; namještaj u svim sobama, šank na baru i na terasi, separee u restoranu, kongresnu dvoranu, ostakljenu kružnu sobu za sastanke, tepihe, svjetleće spuštene stropove, kamene podove projektirane od 14 vrsta različitog mramora...

Gradnja je trajala četiri godine. Hrvatsko tržište pati od deficita radnika, jeste li s tim imali problema?

Nije bilo deficita u smislu potražnje za radnicima, ali bilo je deficita u smislu dovoljno kvalitetnog izvođenja jer je projekt bio vrlo kompleksan. Često su se javljali novi izazovi koji se “ne mogu izvesti” ili “su preteški”, a ja sam ustrajno na gradilištu objašnjavala kako nešto izvesti, ako nije išlo, pronalazila sam majstore sama; neke u Hrvatskoj, neke u inozemstvu, što nas je naravno usporavalo.

U čemu je posebnost centralnih kružnih stepenica?

Kuća je sva u lomovima, ortogonalnim prostornim elementima, i zato sam osjetila potrebu da tamo gdje je epicentar napravim obrat, jaku rotaciju kružnim elementom, kao svojevrstan odgovor. Okrugle čelične stepenice nametnule su se kao rješenje. Nalaze se unutar atrija koji završava krovnim “okularom” koji nije samo izvor danjeg svjetla već i duhovni element; pogled u nebo, peta čakra hotela. Tehnološka izvedba stepenica bila je vrlo zahtjevna, to je forma koja nosi samu sebe, i oslanja se samo na ploču prizemlja i prvog kata. Proizvedene su u Njemačkoj, u jednom komadu, zatim rastavljene u tri komada, donesene u Split te opet na samom mjestu spojene bešavnim varom. Završno su obrađene specijalno proizvedenom crnom bojom satenskog završnog sjaja.

Foto: PR
Hotel Briig

Projektirajući, ne skrivate inspiracije i uzore. Tko su vam bili uzori na ovom projektu?

Izlomljeni svjetlosni atrij posveta je Noguchiju, njegovoj Akari svjetlosnoj skulpturi. Zidna obloga od perforiranog lima u restoranu posveta je De Young Museumu Herzoga & de Meurona, a jedan svjetleći zidni panel, također u restoranu, u blijedo ružičastoj boji posveta je Johnu Pawsonu i njegovoj ružičastoj kući Neuendorf na Mallorci. Kongresna dvorana s hrastovim oblogama na stropu, zidu i na podu posveta je Kengu Kumi, najvećem japanskom arhitektu koji radi u drvu. Propustili smo, nažalost, jedinstvenu priliku da nam on projektira novi zagrebački aerodrom jer bio je jedan od konkurenata, a njegovo rješenje je, po mom mišljenju, bilo najbolje. Nismo iskoristili postati velegrad jer još nismo shvatili da se izborom velikih arhitekata gradovi upisuju na svjetsku kartu arhitekture.

Što je vaš zaštitni arhitektonski znak, potpis koji vas odaje?

Recenzenti arhitekture ti su koji su pozvani da kažu koji je to moj zaštitni znak i rukopis. Ipak, ono što mogu izdvojiti su suvremenost, eklektičnost i prelijavanje iz snažnog u nježno što je i odraz mojeg karaktera. Volim miješati, volim čak i rizične kombinacije i nisam pobornica suhog minimalizma iako jako pazim na matematičku točnost svega što u nekoj kreaciji projektiram. Smatram da je arhitektura, barem u mojem slučaju, spoj matematike, vizualnog i logike. Mislim da dobar arhitekt ne može biti netko tko je samo kreativan, već mora imati jako inženjersko znanje.

Odakle ljubav prema lijepom i arhitekturi?

Nisam iz arhitektonske obitelji, svi su ekonomisti. Voljela sam učiti, pohađala V. gimnaziju, prirodni smjer, i kao mladu nisu me zanimale kuće. Ipak, sjedeći tih 80-ih na stepenicama ispred gimnazije u Klaićevoj, svaki sam dan s oduševljenjem gledala kako ulicom prolaze neki otkvačeni ljudi koji nisu odgovarali socijalističkom stereotipu. Zanimljivi, nestvarni, s drugačijim frizurama, velikim mapama i tubama, krasnom odjećom. Zamišljala sam da tako izgledaju ulice Londona u kojem tada još nisam ni bila. Pitala sam nekoga tko su ti ljudi i kamo idu, i saznala da su to studenti obližnjeg Arhitektonskog fakulteta. Poželjela sam biti dio toga, a kad su i moji roditelji procijenili da je u pitanju dovoljno težak studij koji će aktivirati sve moje resurse, vrata su mi bila otvorena.

Jeste li zadovoljni obrazovnim sustavom iz kojeg vam dolaze nove kolege?

Po tom pitanju imam malo nezgodnu situaciju jer moja kći studira na jednom od najboljih studija arhitekture na svijetu. Otišla sam u New York na nekoliko predavanja i obišla njihove radionice, upoznala neke profesore i uvjerila se da su u 22. stoljeću. U Americi je arhitektura STEM i nešto što nosi napredak društva. Ipak, s obzirom na okolnosti u kojima u Hrvatskoj živimo, naš arhitektonski studij vrlo je dobar.

Kako kao arhitektica i Zagrepčanka gledate na Bandićev Zagreb City?

To je vrlo zabrinjavajuća i teška situacija, za mene kao arhitekticu, i za mene kao dijete Trešnjevke, Medveščaka i Centra. Teško je gledati devastaciju, odumiranje, nemar i zapuštenost centra grada, kao i grada u cjelini. Kad stanete na ugao Frankopanske i Ilice, vizura prema glavnom trgu vizura je mahale u kojoj svaki izlog vodi svoju politiku, a fasade gotovo svih kuća su oronule. U ostalim metropolama postoje nulte zone u kojima se fizionomija pročelja i arhitektonske cjeline moraju štititi. Kod nas je upitna i namjena lokala. Polovica ih je prazna i nema želje da se centar revitalizira sadržajima kulture, umjetnosti, trgovine i zabave. Kod nas kao da je ostala samo zabava, ionako uske ulice u centru popločene su kojekakvim i predimenzioniranim terasama kafića, zaposjednuti su nogostupi i kolnici. Nastala je kaotična matrica uređenja koju europski gradovi ne poznaju. Vlada potpuna nebriga za uži i širi centar grada, osim glavnih trgova koji su sanirani. I onda na takav derutni centar mi imamo potrebu graditi neki novi dodatni grad po uzoru na gradove koji nisu postajali prije 30 godina, po uzoru na Dubai. Zašto Genova, Kopenhagen ili Riga, gradovi slični našem kapacitetu, ne grade nešto slično?

Mi smo srednjoeuropski grad s bogatim povijesnim nasljeđem koje ne respektiramo, ne referiramo se na njega i ne ističemo ga kao ponos. Grad mora početi skrbiti o gradu, a ne odgovarati novim “briljantnim” gradom bez javne rasprave, bez stručne rasprave, bez analize koje prethode takvim krucijalnim zahvatima, osim nekoliko nabacanih ideja koje su zabrinjavajuće i loše. Nitko nije objasnio koji će sadržaji biti u tim kilometrima novih “Manhattan kuća”. Koji se to poslovni sektor može naseliti uz jedno ovakvo patuljasto gospodarstvo kakvo imamo. Mislim da nismo svjesni svoga mjerila; najbolji primjer gradske nepripremljenosti i amaterizma pokazali smo prilikom prezentacije Zagreba u Bruxellesu kada smo aplicirali da se Europska agencija za lijekove (EMA) iz Londona preseli u Zagreb. Dakle, napredak i razvoj svakako, modernost obvezno, ali planski i stručno. Na žalost, ovdje nije posrijedi vizionarstvo, već je megalomanija. To se ne radi građana radi pa se nadam da ta ideja neće proći.

Urbanizam i urbanisti u Zagrebu potpuno su marginalizirani.

Urbanistički zavod godinama se potirao upravo zato da bi ovo sada bilo moguće. Urbanistički planovi su nužnost, potreba i obveza, prvi i najvažniji korak za planiranje grada, a onda i za dobru arhitekturu. Kuća sama za sebe nema nikakvo značenje ako urbanitet nije kvalitetno postavljen. Naši urbanistički zavodi bili su jaki i progresivni do 90-ih, ali od njih nije ostalo ništa. Počela je stihija pa sad imamo cijelu podsljemensku zonu koja je rađena bez ikakvog urbanizma; te “urbane vile”, koliko god bile luksuzne, i dalje se nalaze u tipologiji sela iako su na krovovima bazeni. U arhitekturi se tragovi lošeg planiranja ne vide odmah, lokaliteti se urušavaju postupno. Urbanizam grada vođen je po tom principu i sada, nakon više od dva desetljeća, možemo reći da je u pojedinim dijelovima grada devastacija nepovratna. Glas struke nikad se slabije nije čuo.

Kakav bi vam projekt bio ostvarenje arhitektonskog sna?

Nisam tip sanjara. Od onih sam koji imaju puno ideja, i kreativnih i praktičnih, velika sam radoholičarka pa svoje ideje volim dovesti do realizacije. Idealni objekt zaista je bio hotel Briig. Arhitektura mi je i profesija i strast; cilj mi je sa svakim novim projektom barem malo pomaknuti granice konvencionalnog.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 41

Avatar HrvatskiNacionalist
HrvatskiNacionalist
11:43 13.07.2019.

Kad procitam prezime Tadeschi sjetim se milijun njemackih maraka grada Sinja.

NA
navijeke
12:25 13.07.2019.

Znaš da smo dotakli dno kad ti dama koja jedino prezimenu može zahvaliti što se zna za nju, počne docirati o nečem o čemu nema i najblažeg pojma.

SM
Smrdo
12:25 13.07.2019.

Poljud je lip od prvog dana. Ne bojimo se mi modernog, ima i te kako modernog i lipog u Splitu, bojimo se ružnog. Hvala Tedeski, uređuj Zagreb u buduće. Ko ti dade dozvolu za ono govno u Splitu?